DA LI JE ISTINA DA SMO SE U SARAJEVU
ZA VRIJEME RATA PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE
TUŠIRALI HLADNOM VODOM
Mjesec dana nakon reintegracije Sarajeva otputovao sam u Ljubljanu, zatim u Zagreb da malo pokupim znanja, da nadoknadim izgubljeno za vrijeme rata. Moje troškove pokrivali su kolege iz Slovenije i Hrvatske. Bio sam na jednom ručku kada me domaćica upita: Da li je istina da ste se za vrijeme rata u Sarajevu tuširali hladnom vodom. Rekao sam da je tačno da je voda bila hladna, ali nije tačno da smo je imali.
Ovih dana, ovih mjeseci stalno pada kiša. Tada se ponekad sjetim rata koga sam proveo u Sarajevu. Kada bi me noću bila probudila kiša uzimao sam posude za vodu i izlazio iz kuće. Na ulici ispod svakog oluka neko je stajao i punio svoje posude kišnicom. Tražio sam slobodan oluk. Neki su direktno s krova preusmjerili oluk na svoj balkon. Pravila su se kolica za donošenje vode. A točkovi tih kolica su najčešće bili točkovi kontejnera za otpad koji su ostajali bez točkova.
Kada je pao prvi snijeg u novembru 1992. napunio sam kadu sa snijegom. Ovaj snijeg se otopio tek u martu naredne godine. Na dnu kade bilo je malo gotovo sasvim crne vode. Neuspjela inovacija!
Veš se prao ručno sa minimalnom količinom vode. Iz podruma su se izvlačile „veš mašine“ od prije više od 50 godina.
Veš mašima u banjici iz perioda prije 1960.; u ratu nazvana gorenje - dolenje.
Kupali smo se sa minimlanom količinom vode. Ne računajući pranja sa maksilmalno dva litra hladne vode, slijedeći put sam se okupao toplom vodom u martu 1993. godine. Došao sam kućiu s posla. Supruga je več bila došla kući sa svog posla i čekala me sa dva puna ruksaka. Objasnila mi je da u jednoj zgradi u komšiluku ima i struje i vode i zemnog gasa i da nas čekaju da se okupamo. U ruksacima su bili peškiri, čist veš i sav drugi pribor i sredstva za pranje. Biti u kadi sa toplom vodom nakon više mjeseci je događaj koji se neda opisati.
Te zime rekoše da vode ima u podrumu neke zgrade na Koševu blizu Pionirske doline. Zimsko jutro, tek po malo sviće. Idem po vodu tamo. Ni žive duše na ulicama. Na sred ulice pored groblja - stolica. Prilazim i čitam. Piše „Pazi snajper“. Vjerujem da tako rano ujutro snajper neće djejstovati. U stvari tek kasnije sam saznao da je snajperista bio neki šaljivđija. Puca samo u karnistere. Vidim nekoliko ljudi kod jedne zgrade. Ulazim u podrum. Puno svijeta. Dvije pipe – jedna za opšte građanstvo, druga zastanovnike zgrade.
Vode je uvijek bilo na Bistriku, bunar Sarajevske pivare, ali mnogo svijeta i dug i opasan i težak put do kuće – pet kilomrtsrs. Jednom prilikom kada sam krenuo po vodu udari granata u zgradu blizu naše. Uvečer je bilo struje i to je bila prva vijest na TV Sarajevo, a zadnja vijest na TV Beograd. Tamo ista slika, ali tekst drugačiji. Po TV Beogradu granata je pala u Srpskom Sarajevu.
Idemo po vodu u smjenama, mi i prve komšije. Ponekad idem dvaputa dnevno. Hvataju me grčevi u nogama. Idem u Vojnu bolnicu da mi uzmu krv da vidim zašto me hvataju grčevi. Rade, ali nema reagensa pa ne znam zašto me hvataju grčevi.
Nekoliko puta smo bili obavješteni da će u toku noći u našu blizinu doći vatrogasna cisterna sa vodom (po mraku da ne bi doletjrla neka granata).
Jednom prilikom smo videli da je došla cisterna sa vodom pred Stomatološk fakultet Odmah gužva ljudi sa posudama. Vozač kaže da pređemo na drugu stranu ulice, pod drvo da ne budemo vidljivi. Poslušasmo ga. Međutim, kada je napunio posude Fakulteta vozač dade gas. Pobježe. Razilazimo se. Kada sam došao kući čujem i vidim – pala nekakva „mala“ granata na mjesto gdje smo bili stajali. Vozač pobjegulja nam je spasio živote.
Vodne anegdote
Molim čašu vode
Ponekad bi vam neko došao u posjetu, iz ovog i ovog razloga. Dešavalo se da se u neko doba počne izokole duboko izvinjavati, a zatim zamoli čašu vode.
Ne zna gdje joj stoji voda
Krajem rata jedna žena otišla kroz tunel da posjeti kćerku u Zenici. Kada je kčerka odlazila na posao, majka reće da će ona skuhati ručak. Kada se kčerka vratila s posla, majka joj sa vrata reće:
Nisam skuhala ručak, ne znam gdje držiš vodu.“
Pa vodu imaš na česmi“, odgovori kčerka.
Ne bih se nikada sjetila“.
Ko nas to poliva
Dijete koje je pred rat imalo oko godinu dana, nakon dvije godine rata ugleda vodu kako curi iz slavine i strašno se prepadne. Dijete je znalo da je slavina jedna cijev koja viri iz zida i služi da ničemu ne služi i mlaz vode iz te cijevi djelovao je zastrašujuće. Kada su ga roditelji umirili, dijete zapita:
Ko nas to poliva?"
