JAVNO PRIZNAJEM - JA SAM JEDAN OD ODGOVORNIH ZA RASPAD JUGOSLAVIJE
Valjda je to tako normalno. Čovjek prima cijeli život ogroman broj informacija, a neke mu se urežu za cijeli život. Sjećam se tri slike iz Drugog svjetskog rata. Jedna je: tata kaže brzo ustaj, bombardovanje! Ja ustajem ,a ne znam šta je to bombardovanje. Druga je, meni pala kutija sa igračkama, rasula se po stepenicama, a mama i tata me tjeraju da bježimo u sklonište, a ja neću dok ne skupim sve igračke. Treća je slika nekoliko ljudi sjedi u mračnom skoništu.
Iz osnovne škole sjećam se moje dileme – da li su Hrvati i ustaše jedno te isto. Sjećam se i kada sam shvatio da su samo neki Hrvati bili ustaše. Ne sjećam se da smo spominjali četnike.
Sjećam se i svojih političkih aktivnosti. Kada sam radio u Institutu za procesnu tehniku, energetiku i tehniku sredine Mašinskog fakulteta u Sarajevu zapalo mi da budem sekretar Osnovne organizacije Saveza komunista Energetsko-procesnog smjera Mašinskog fakulteta. Organizacije nisu bile uspostavljene po godinama studija nego po smjerovima. Članovi organizacije su bili studenti, nastavnici, saradnici instituta i službenici. Dnevni red i materijale smo dobivali od Opštinskog komiteta Saveza komunista Novo Sarajevo.
Jednog dana dobismo zadatak da kritikujemo druga Čedu Kapora jer je rekao da se oružje Jugoslovenske Narodne Armije slabo čuva i da ono hrđa. Savezu komunista je ponekad trebala neka frka, pa bi nekog našli da stave na trehu. Čedo Kapor bio je španski borac, jako popularan, imao je specfifičan, sugestivan način iznošenja svog mišljenja. Nakon kraće diskusije mi ne prihvatimo prijedlog Opštinskog komiteta SK, i to uđe u zapisnik. Zovu mene nekoliko dana kasnije u Komitet. Kažu: Vi niste dobro shvatili dnevni red i materijale. Ponovi partijski sastanak! Ja dobro shvatih, ponovih sastanak. Svi dobro shvatiše i mi osudismo Čedu Kapora, suprotno stavu i osjećaju.
Meni nije padalo na pamet da se suprotstavljam stavovima Saveza komunista, da izgubim svoju karijeru, poznatog stručnjaka za kvalitet zraka. Često sam putovao po svijetu, bio učesnik mnogih naučnih konferencija, gost vlada četiri velike države svijeta. Volio sam svoj posao i bio sam siguran da radim nešto što je korisno za državu i da ne moram ja biti taj koji će se suprotstavljati nekim pojavama u aktuelnoj politici. Mogao sam da se usprotivim stavovima Saveza komunista, da budem disident, da ometu moj naučni i stručni razvoj, moje zalaganje na stručnom planu. Bilo je jednostavnije poslušati stav Komiteta, nego da kažu da sam subverzivan elemenat, da sam unutrašnji neprijatelj, da ne poštujem žrtve milion i sedamstohiljada poginulih Jugoslovena u Drugom svjetskom ratu. Bilo je racionalnlje usvojiti partijski stav. Ja ću raditi svoj posao u vezi kvaliteta zraka u gradovima, a neka se oni sa podučja društvenih nauka bave demokratijom u Državi.
Bilo je tu i veoma značajnih događaja. Desilo se Hrvatsko proljeće, politički pokret koji je početkom 1970-ih imao za cilj veću autonomiju i unutarnji centralizam tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Pokret se odvijao uz podršku CK Saveza komunista Hrvatske, ali je ugašen smjenom partjskog vrha krajem 1971. godine, nakon 21. sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu. Zapisnik sa sastanka gdje se razračunavalo sa vrhom Saveza komunista Jugoslavije čitan je svim osnovnim organizacijama te partije u cijeloh Jugoslaviji. Čitanje je trajalo pet i po časova. Na Mašinskom fakultetu niko nije diskutovao, dao svoj stav. Svi smo žurili kući.
U AP Kosovo i Metohija 1989. godine uvodi se Vojna uprava, tenkovi idu kroz Prištinu, Niko, ni ja, ne reaguje.
Idejno političko obrazovanje
Naravno, morao sam biti idejnopolitički obrazovan da bih mogao ići na svjetske skupove i konferencije o politici okoline, često ispred države Jugoslavije. U vezi s tim bio sam na nekom seminaru u Sarajevu, ne sjećam se koliko sati ili dana je trajao, ali upamtio sam jednu stvar: u inostranstvu ne smijemo negirati, moramo biti svjesni da za svoj razvoj dugujemo značajnoj pomoći Zapada. Valjda u zemlji mi to nismo znali, ali u inostranstvu se to ne smije negirati.
Prije odlaska na sastanak predstavnika zemalja SEV-a (kao OECD, samo Istočni blok) išao sam u Beograd da dobijem političke instrukcije. Rekli su mi, kada se pravi zapisnik sa sastanka i na kraju napiše „i Jugoslavija“ ispašće da je Jugoslavija članica SEV-a (a ona je bila neangažovana država, samo je sarađivala i sa Zapadom i sa istokom), te su mi rekli da tražim da na kraju nabrajanja država učesnica piše „kao i Jugoslavija“. Instruktaža je trajala nekoliko minuta, a ja sam dvije noći putovao vozom i gotovo 18 sati lunjao Beogradom.
Sastanci u Varšavi i Parizu o kvalitetu zraka
Bio sam i učesnik sastanaka o saradnji Jugoslavije i sa zemljama OECD-a i sa zemljama SEV-a. Sjećam se jednog sastanka u Varšavi. Na ulici sam zamijenio nešto jugoslovenskih dinara za poljske zlote i postao bogat. Idem ulicom sa kolegom Rumenom iz Bugarske, koji mi je ponekad govorio na našem jeziku (Bugari su znali naš jezik jer su hvatali TV kanale iz Jugoslavije) o čemu se razgovara na sastanku (sastanak je bio na ruskom jeziku). Naučio me je kada me nešto pitaju da kažem: Njet zamečanija (nemam primjedbi). Uglavnom želim nešto da kupim od novca koga imam, u radnjama ne mogu ništa da nađem što bi bilo interesantno za kupnju. U jednoj radnji prodaju držače toalet papira u rolni. Ja sam u stanu imao četvrtaste držače za toalet papir u listićima. Kupim dva držača toalet papira u rolni. Pita me Bugarin Rumen: zašto dva? Imam dva toaleta u stanu – jedan u kupatilu, drugi ekstra, rekoh.
Sretnemo Rusa na ulici. Njegov dotadašnji najviši životni domet bio je da vidi Jugoslovena u originalu. Da li i vi u Jugoslaviji imate jednu zajedničku kuhinju za dva stana?, pita me Rus. Kakva kuhinja za dva stana, na to će Rumen, on u jednom stanu ima dva toaleta. Rus u čudu.
Pa naravno ja ne mogu da radim protiv takve Jugoslavije?! Naravno da ću podržavati stavove Saveza komunista Jugoslavije. Nisam bio svjestan da ta država može da funkcioniše samo dok postoji sveto trojstvo – drug Tito, Savez komunista i Jugoslovenska narodna armija. A to trojstvo nije moglo vječno da traje. Sam je drug Tito jednom prilikom bio izjavio: „Ako ja jednog dana umrem ...“.
Bio sam i na jednom sastaku u Parizu. Pita me Francuz: Šta vi u Jugoslaviji radite ako imate viška novca, mi kupujemmo dionice, ulažemo u biznis, osiguravamo novac za starost. Ja zbunjen, kažem: Gradimo vikendice. On kaže: čudan socijalizam. Na jednom sastanku pita me Grk: Kako to, vi ste neangožava država, a u Ujedinjenim nacijama uvijek glasate onako ako glasa Sovjetski Savez. Ja opet zbunjen, ne znam da li je on u pravu. Ja samo znam da Jugoslavija uvijek dobro glasa, jer to je aksiom. Nema potrebe da pratim kako Sovjetski savez glasa.
Jugoslovenski demokratski sistem
U Jugoslaviji je bio prisutan demokratski centralizam. Demokratija je bila da prihvatite ono što kaže Centralni komitet Saveza komunista. U SR Sloveniji je bilo neke demokratije, graničili su sa Austrijom i Italijom. Imali su časopis Mladina, koji je bio okosnica jakog progresivnog omladinskog demokratskog pokreta, koji je imao svoj domet i u Zapadnoj Evropi. Hrvatska je imala hrvatsko proljeće – pobuna protiv srbijanske majorizacije drugih jugoslovenskih naroda i narodnosti (narodnost je bio izraz za nacionalne manjine). Mi iz Bosne i Hercegovine smo bili za jedan dan putovanja udaljeniji od Evrope nego Slovenija i Hrvatska. Ako smo htjeli ujutro letjeti avionom u Zagreb, pa zatim dalje u svijet nismo znali da li ćemo poletjeti, da li će biti magla na aerodromu. Morali smo putovati dan ranije vozom. Građani Srbije su vrlo rijetko napuštali Srbiju, bili su zatvoreni, malo su znali o svijetu i demokratiji. Istorijski gledano bili su čak zaboravili i na Boj na Kosovu, dok im ga obavještajna služba carske Rusije nije bila vratila u sjećanje.
U devetoj deceniji prošlog vijeka Slovenci, zatim i Hrvati predlažu da se prestane nositi štafeta za rođendan umrlog Josipa Broza Tita i čestitati mu rođendan iako nije živ. Ostale republike, među njima i Bosna i Hercegovina se ibrete. Kako prestati nositi štafetu Josipu Brozu Titu najvećem sinu naših naroda i narodnosti. Njegov lik i djelo su besmrtni. Zatim Slovenija i Hrvatska traže da se smanje rashodi za vojsku, kritikuju visoke troškove u Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji. Ostale republike, među njima i Bosna i Hercegovina ne podržavaju ove dvije zapadno smještene jugoslovenske republike. Kako neko može sumnjati u Jugoslovensku narodnu armiju izašlu iz junačke borbe u Drugom svjetskom ratu, koja je dala toliko i toliko narodnih heroja.
Bosna i Hercegovina pred raspad Jugoslavije bila je nedemokratsko društvo. Koliko nedemokratsko? Jako puno, toliko puno nedemokratsko kao danas.
Tri demokratije
A onda 1990. Velikosrpci koji su djelovali i uslovima nedemoktaskog društva, a u okviru nedodirljive Jugoslovenske Narodne Armije, aktiviraju dugo, jako dugo i kvalitetno pripremljen projekat. Uvode u nedemokratsku republiku Bosnu i Hercegovinu čak tri demokratije i to ovim redom: muslimanska demokratija, hrvatska demokratija i srpska demokratija. Uz to vrhunska podvala – etničke grupe (može se reći i narodi) postaju nacije. Ponavljam: etničke grupe (može se reći i narodi) postaju nacije. Ovo ni do danas nije otklonjeno, etničke grupe mnogi nazivaju nacijama. Nacija je država, naciju čine građani, a ti građani mogu biti pripadnici više etničkih grupa (naroda). U svijetu ima nekih 190 država (nacija) i 6000 etničkih grupa (naroda). Nacije imaju teritoriju, a etničke grupe (narodi) nemaju. Pošto su kod nas etničke grupe proglašene nacijama, onda te etničke grupe moraju da imaju svoje teritorije. Ako ne vjerujete da etnička grupa, zvana nacija, treba da imaju svoju teritoriju pitajte Dragana Čovića. Milorada Dodika ne morate pitati, on je već u drugoj fazi implementacije odgovora na ovo pitanje. Bakira Izetbegovića isto ne morate ništa pitati, nećete shvatiti odgovor.
Znači, uvedena je, i dalje postoji podvala – da su Bošnjaci, Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini nacije, a ne etničke grupe (ili narodi). To su uvele etničke političke stranke prije više od tri decenije, a opozicione stranke nisu nikada shvatile da tu nešto nije u redu. Ne shvataju ni danas.
1990.: Ključna podvala: Etničke grupe proglašene nacijama
Približava se raspad Jugoslavije, treba se politički angažovati. Savez komunista sve je neučinkovitiji, bezidejan, Kao odgovor na politiku iz Socijalističke Republike Srbije na TV BiH se prikazuju partizanski filmovi. Ljudi napuštaju Savez Komunista Jugoslavije. Napuštam ga i ja 1990. godine; ne moram više plaćati članarinu u iznosu 2 % od plate. U uslovima velike inflacije nije bilo za odmet sačuvati tih 2%.
Dolazi fašizam. Savez komunista praktično ne brani državu, a ja čak dezertirao iz njega.
Preporučujem pročitati: Karl Jaspers: Pitanje krivice:
(i) krivična odgovornost, (ii) politička odgovornost,
(iii) moralna krivica i (iv) metafizička krivica.
Javno priznajem – i ja sam odgovoran za raspad Jugoslavije.
