JA SAM PROMAŠEN ČOVJEK
U toku Rata protiv Bosne i Hercegovine, u toku opsade Sarajeva koja je trajala preko 1.000 dana bio sam tri puta promašen. Dva puta mi je metak snajpera prošao iznad same glave, jednom čak i kroz kosu. Ne znam da li su to bili slabi strijelci ili neki dobri ljudi koji me nisu htjeli ubiti, samo su se malo šaliti. To sigurno nije bio strani turist koji je preko Beograda došao na sarajevski safari, oni plaćaju značajnu sumu da imaju pravo da ubiju dijete koga majka drži za ruku. Neće dati pare za nekog odraslog muškarca.
I moj bliski prijatelj bio je dva puta promašen. Jednom prilikom mu je metak ogrebao prste, a drugom prilikom mu je metak napravio dvije rupe na istoj ušnoj školjci – ulaznu i izlaznu. U ovom drugom slučaju pravio se da je mrtav, bacio se na tlo i ležao do mraka, a bio je to dugi ljetni dan.
U toku Rata protiv Bosne i Hercegovine samo deset dana nisam bio izašao iz kuće – radio sam na četiri mjesta. Pokušao sam da nađem neku statistiku gdje će danas padati granate, gdje će djelovati snajperi. Neko vrijeme radno mjesto mi je bila Privredna komora sarajevske regije. Kako je bila zima, a nije se grijao ni taj prostor, kao ni kod kuće, na posao sam dolazio ujutro u 10 sati. Jednog dana baš pred deset sati došla voda u podrumu naše zgrade. Stajao sam više puta u redu, punio posude i nosio u stan na četvrti sprat. Te ne dođoh na posao u deset sati. Kada sam došao, ped ulazom u Komoru, mnogo dima, razbacanih cigli. Tačno u deset sati pala je granata pred Privrednu komoru, napravila štetu i ubila jednog zaposlenika Komore.
Jednom sam krenuo po vodu (više kilometara od kuće), kada je granata udarila u zgradu u mojoj ulici. Ta slika je bila i na Televiziji Sarajevo u 19.30 h i televiziji Beograd 20 minuta kasnije. Ista slika, ali različiti tekstovi – dvije verzije u kom dijelu Sarajeva se to desilo (slobodnom ili okupiranom).
Kada je bilo veliko granatiranje, dušeke bismo prenijeli u hodnik i tamo spavali. Tako smo bili zaštićeni jednim zidom više. Prvog mjeseca Rata protiv Bosne i Hercegovine kroz stan pored našeg (ali drugi ulaz) prošla je granata i ubila dvoje penzionera. Bio je snimak na televiziji – sjedi komšija, fali mu dio lobanje i fali mu cijeli mozak. Nama su samo razbijena neka stakla na prozorima. Tada se pojavila ideja, to smo i uradili, skinuli vanjska krila na prozorima, ako se razbije jedno staklo da imamo drugo.
Sa Jevrejskog groblja dolazili su neki veliki meci i zabijali se u fasadu zgrade. Vidio sam da je dio stana zaštićen jednim neboderom, te smo preraspodjelili namještaj, da ne idemo u dijelove stana gdje može doći taj veliki metak. Jedan se zabio u zid na balkonu ispod samog prozora, jedan pored balkona. Nastalu rupu na fasadi danas koriste vrapci kao gnjezdo.
Neko vrijeme sam radio u zgradi Predsjedništva RBiH, gdje su često padale granate. Jednom čuh strašnu eksploziju i pogledah kroz prozor. Leži mrtav čovjek, a jedan sjedi. Njegova noga neki metar od tijela. Bila je zima, snijeg. Bila je ogromna crvena površina oko njega. Nisam znao da čovjek može da izgubi toliko krvi da i dalje sjedi i zapomaže.
Jedan čovjek u blizini naše zgrade ležao je mrtav cijeli dan na ulici. Bio je pokriven čebetom. Kažu čekaju UNPROFOR da napravi uviđaj. Sutradan leša više nije bilo, samo rasuti mozak. U istoj ulici kasnije danima visi ljudsko meso na drvetu.
Živjeli smo u zajednici sa komšijama, zajedno dijelili hranu. Svako od nas je ujutro rekao gdje ide i kada će se vratiti kući. Jednog dana nema komšinice u predviđeno vrijeme. Radio javlja o veliko broju poginulih u granatiranju baš u dijelu grada gdje je ona otišla. Njen muž treba da dođe tek navečer kući. Idem u mrtvačnicu da vidim da li je poginula. Tamo gledaju imena poginulih i kažu mi da njenog imena nema. Neki pristojan čovjek, kaže da mu je žao što njeno ime nije našao. Dok sam pred prozorom mrtvačnice, stalno dolaze novi automobili sa leševima.
Stradavanja životinja
Jako mi je bilo žao životinja koje su patile u ratu. Stradavale su od granata i od gladi. Mi smo imali mačku Sofiju koja nije volila rezance, pogotovo ne rižu, a drugo nismo imali. Ponekad smo za humanitarnu pomoć dobijali mesnu konzervu Ikar i to meso njoj davali. U neko doba Sofiji otpada dlaka. Idemo veterinaru – za vrijeme Rata protiv Bosne i Hercegovine u Sarajevu sve službe rade. Kaže veterinar da dlaku gubi zbog (ne)kvaliteta konzerve Ikar. Meso iz humanitarne konzerve štetno za mačke. Naravno to je humaniratna, a ne felinarna pomoć.
Inače, moj malo stariji kolega, biolog, bio mi je rekao da je njegova mačka bukvalno umrla od gladi.
Prije rata Sofija je znala da ponekad pobjegne od kuće. Nađemo je nekoliko dana kasnije, a ona za neko virijeme dobije četiri mačića. Bježala je i za vrijeme rata, ali nikada se nije mogla pohvaliti sa više od jednim mačićem.
Mačka Sofija
Jedne zime, vrlo hladne zime, gledao sam izgladnjelog psa kako pokušava da stane na svoje noge, one drhte, on ne može da se uspravi, pada – gladan i promrzao. Drugi pas nabio na njušku konzervu Ikara i tako hoda. U nedostatku hrane udiše miris iz konzerve. Mačaka nema na ulici, pojeli ih psi.
U neko vrijeme na ulici se pojavljuju rasni psi. Njihovi gospodari napustili Sarajevo, a svoje ljubimce izbacili na ulicu. Ipak neki ljudi prihvataju te pse. Vidim, izvode ih u šetnju.
Ptica poginula od granatiranja u Sarajevu. Izvor: Why, 4 (1992)
Naravno i životinje su na ulici stradavale i od granatiranja.
Bilo je golubova koji su stradavali od ljudi koji su ih lovili za ishranu.
Bjedne su životinje oni koji prouzrokuju patnju svega živog.
