TELEVIZIJSKO LJEKOVIČARSKO ISPIRANJE MOZGOVA

 (Aleksandar Knežević)

Poznat je engl. izraz Brainwashing, što ima značenje sociološko i psihološko pranje mozga, nasilni postupak i metoda kojom se lomi nečija volja ili nameće pogrešno uvjerenje. Primjeri brainwashinga su mnogi mediji koji u ratovima navijaju za ovu ili onu stranu, koji hvale ovaj, a kude onaj narod. Televizija je stranputica u razvoju Homo Sapiensa (Pametan čovjek).  Pravi od njega Homo Stultusa (Glup čovjek). Radio je dobra sprava. Televizija je „bolja“ od radija jer se uz tekst informacija daje i slike koje često nemaju veze sa tekstom, daju sliku preko slike, kako bi se ostvario cilj – brainwashing (pranje mozga). I kako bi ljudi gubili vrijeme i sticali pogrešna uvjerenja. Na kraju, kako bi se dao doprinos i pogrešnom vaspitanju djece.

Kupili radio aparat

Godine 1950., na moje i sestrino navaljivanje mama i tata su se odlučili da podignu kredit na dvije godine i kupe radio aparat. Mama se bojala kako će od tatine plate da vraća kredit. Bila je to velika kutija sa skalom na kome su bile ispisana imena radio stanica Sarajevo, Brograd, Zagreb, ... Beč. Pariz, ... Program se slušao na srednjem talasu, na kratkom talasu se čula morzeova azbuka, a UKV nije postojao. Radio Sarajevo je imalo talasnu dužinu 490,9 metara što znaći da je antena (u Moštrima kod Visokog) bila visoka  122,72 metra. Po danu smo mogli slušati samo Radio Sarajevo, a uvečer malo teško i neke druge stanice (čujnost je zavisila od visine jonosferskog sloja u atmosferi). Omladina ja navečer slušala muziku preko Radio Luksemburga. Istina bilo je lijepe muzike i na Radio Sarajevu za vrijeme radio reklama od 16.20 do 16.50 h). Uvečer se nekako mogao pratiti i Radio Beograd u Radio Zagreb. Kada smo bili na moru slušali smo propagandni program Radio Tirane na SH jeziku o velikoj Kini i hrabroj Albaniji.

Uvečer se mogao čuti i Radio Glas Amerike na srpskohrvatskom jeziku. Otpremnik je bio u Solunu (Grčka). Emisju je vodio Grga Zlatoper. Rijetko smo slušali taj program, i to vrlo tiho. Bio je izmišljen  i vic. Grga Zaloper na SH jeziku sa američkim naglaskom zavija: Danas se na jugoslovensko-albanskoj granici desio incident kojom prilikom je poginuo gospodin Đorđe Jovanović. U trenutku incidenta gospodin Jovanović je  bio čuvao ovce.

Radio Sarajevo je imalo nekoliko geamofonskih ploća. Sjećam se dalmatinskih pjesama ansambla Petra Tralića, ruskih pjesama i arije Džafera i Emine iz opere Zulumčari kompozitora Krste Odaka. Naravno, Radio Sarajevo je imalo svoja dva orkestra: za narodne pjesme sa legendarnim pjevačima narodne muzike i za ozbiljniju muziku. 

Srijedom u 21 h na pogramu su bile Radio drame. Bile su tako dobro urađene, uz govor bil su i zvučni efekti (puše vjetar, zatvaraju se vrata i sl.), da smo u mislima vidjeli i sliku. A subotom Veselo veče. Baš veselo veče. A kasnije „Cik-cak“ nedeljom u 13.30 h sa Momom i Uzeirom i njihovim Natom i Fatom legendarnog Nikole Škrbe.

Stranputica u razvoju čovječanstva

A onda stranputica u razvoju čovječanstva. Izmišlja se za privremenu upotrebu televizija. Čujete vijest da sutra u posjetu našoj zemlji dolazi predsjednik neke države. I već vidite sliku koja će se sutra dogoditi: iz aviona izlazi taj predsjednik i ljubi se sa jednom trećinom naših predsjednika. 

Koliko god su javni radioemiteri edukovali svoj kadar i pravilno vodili inervjue koji su se redovno predhodno snimali (kada bi god ispitivani zamucnuo ili papir zašuštao, brisalo se i snimalo ponovo), na današnjim privatnim televizijama rade često needukovani, mada uglavnom talentovani, novinari i reporteri. Uvečer kada je na TV centralna informaciona emisija oni stoje po mraku i kiši pred zgradom gdje se deset sati ranije desio neki događaj i precizno i nepogrešivo ga prepričavaju. Istina, ima i kikseva, kada vidimo groblje sa krstovima i čujemo da se radi o bošnjačkom groblju. 

Tipična ljekovičarska  TV reklama

Kažu da je privatna televizija izmišljena kako bi njeni osnivači zarađivali na reklamama. Ja, kada je reklama na TV, idem do frižidera, ali ponekad gledam kako nas varaju. Uvijek se sjetih Viktora Papaneka austrijsko-američkog dizajnera koji pojašnjava kako nas reklamom i modom nagovaraju da kupujemo stvari koje nam ne trebaju, novcem koga nemamo, samo da imponujemo komšijama kojima to ništa ne znači.

Jedna je stvar nagovarati čovjeka da kupuje nešto što mu ne treba. Ali gora je stvar nagovarati čovjeka, starog i bolesnog, sa bijednom penzijom da kupuje nešto od čega će biti još bolesniji. Ponavljam. Ali gora je stvar nagovarati čovjeka, starog i bolesnog, sa bijednom penzijom da kupuje nešto od čega će biti još bolesniji. Ima tu u reklamama uredno registrovanih ljekova, ima dodataka prehrani (ja ne znam kako se tu dokazuje hranjivost), a ima i lažnih lijekova gdje se ne zna ni ko je proizvođač. 

Neki lažni ljekar nam pere mozak, ima prezime koje liči na strano, na primjer dr. Prdington. A onda neki dobroplaćeni glume  kako su ozdravili od toga, nazovi, lijeka. Na vama je samo da nazovete telefonom, donesu vam nešto pod imenom lijek i dignu vam novac (bez PDV-a), bez računa. Očito je da se radi o prevari. To znaju i direktori televizija, kao i oni koji bi u državi trebalo da vode o tome računa. Kakav je to moral direktora televizija i njihovih osnivača. Znaju da se radi o odvratnim prevarama, znaju da ljude ne samo siromaše nego ih još više oboljevaju, Ali, novac! Smatraju da je taj kriminal dozvoljen, da se mogu vaditi da ne prepoznaju da se radi o kriminalu.

Ako već nema morala na televizijama, zar nemamo neku tržnu inspekciju, neko odjelenje za zaštitu naroda. Šta rade zdravstveni radnici? Njima je jasno da se u velikom broju slučajeva reklamiranja ljekova radi o kriminalu. Šta je sa ljekarskim komorama. Ne radi se samo o oblasti zdravstva, kod nas su intelektualci nezainteresovani da se javno oglase, kada je to potrebno, a da ih niko za to ne nagrađuje. Neki intelektualci su zainteresovani samo da brane stavove svog narodnosnog političara. Šta je sa nevladinim organizacijama, koje neće biti za to plaćene, pa ne reaguju.

Jedno je pranje mozga politčarskim informacijama, a drugo je kada se radi o lijekovima. Čovjek sam može da se odluči koji će mu političar ispirati mozak. Ali čovjek ne može da protumači djelovanje lijekova. On ima povjerenja jer je bilo na televiziji, A ta televizija vara. Zaposleni zarađju svoj hljeb/kruh/panju (na sva tri jezika!) slušajuči šefove, ovi slušaju direktora, a direktor ima za cilj samo da zadovolji svoje gazde – vlasnike televizije. Na televizijama slabo stanuje svijest, dobronamjernost. 

Televizija je snažan medij. Jer okupira i vid i sluh, jer veže čovjeka, jer djeluje snažno. A čovjek vjeruje, jer televizija raspolaže sredstvima i metodama za ispiranje ljudskih mozgova. A najgore je kada se ispiraju mozgovi starih, siromašnih i bolesnih ljudi. Ništa ništa nemoralnije od toga.