IME NARODA BOSNE U NAČERTANIJU ILIJE GARAŠANINA I DANAS (2/3) The name of the Bosnian peoples in Ilija Garašanin's drawings and today (2/3)
Enver Halilović
3. Garašanin koristi sintagmu “turski slaveni” i “Slaveni turski” za sve slavenske narode srednjovjekovne države Račke pod osmanskom vlašću. Srpsko knjaževsto, Kneževina Srbija, je, kako on kaže, “klica budućeg srpskog carstva”. “Nova srpska država”, Kneževina Srbija, smatra Garašanin, mora biti jaka da bi mogla opstati između Rusije, Austrije i Ugarske, a da bi bila jaka mora se proširiti izvan tadašnjih granica i ojačati. Garancija opstanka države nije u garancijama drugih država u njeno postojanje i opstanak, već u njenoj moći. Zbog toga se Garašanin zalaže za jaku srpsku državu, za njeno proširenje i jačanje, za stvaranje “srpskog carstva”.
Jaka država, između ostalog, podrazumijeva i veliki prostor. Moćna Srbija zahtijeva prostor odgovarajuće veličine. Ali, da bi Kneževina Srbija mogla faktički biti “klica budućeg srpskog carstva” mora biti i imati “sposobno praviteljstvo”, sposobnu vladu. Sposobna vlada stvara moćnu državu, sposobna vlada Kneževine Srbije može stvoriti moćnu srpsku državu, “buduće srpsko carstvo”. Svako carstvo samo po sebi, pa i buduće srpsko, znači i pretpotstavlja snagu, moć.
4. Prvi zadatak srpske vlade, vlade Kneževine Srbije, jeste približiti se i ujediniti sa Bosnom, Hercegovinom, Crnom Gorom i sjevernom Albanijom. Pored tih područja vlada Srbije treba tačno upoznati sveukupno stanje u Sloveniji, Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, ali i, kako kaže Garašanin, “s narodom Srema, Banata i Bačke”. Vlada treba saznati “šta u kojoj od ovih provincija o Srbiji misli, šta narod od Srbije očekuje, šta ljudi od nje žele i čega se od nje boje”.
Značajan i veoma analitički studiozan politički prostor u Načertaniju posvećen je odnosu Srbije i Rusije, Rusije i Bugarske, Srbije i Bugarske, Rusije i Austrije, Osmanskog carstva i njemu susjednih evropskih država u okruženju, ali i u unutrašnjosti Evrope. Za razliku od potrebe Srbije za dobrosusjedstvom, potrebi razvoja privredne i druge saradnje, Načertanije preporučuje i govori o potrebi ujedinjenja Srbije s Bugarskom. Ta zamisao Načertanija, za razliku od ostalih, nije ispunjena, “ostalo je neizvršeno ujedinjenje Srbije i Bugarske u jednu državu”.
5. Govoreći o politici Srbije prema Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji, Garašanin tvrdi da su to “dijelovi turskog carstva na koje Srbija najveći upliv može imati”. On koristi izraze Srbi, Srbija, Knjaževina Srbija, Kneževina Srbija, u istom smislu i s jednim značenjem.
Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Albanija, Sandžak, Kosovo, Makedonija kao prostori Raške, nazivaju se prostorom tzv. Stare Srbije. Oni su još pod osmanskom vlašću. Oni za Srbe-Srbijance, Srbiju, Kneževinu Srbiju, trebaju biti u središtu državnog političkog interesa. Knjaževina Srbija treba da izgradi čvrsto i jasno opredjeljenje svog, kako kaže Garašanin, “upliva” na ove prostore i da ga (upliv) uredi. On, upliv, mora biti dobro isplaniran i osmišjen. Središte njenog upliva treba biti Bosna, jer je za njeno zauzimanje, nakon odlaska osmanlija, veoma zainteresirana Austro-Ugarska. Srbija treba učiniti sve da se to ne dogodi i da Bosnu stavi pod svoju vlast.
6. Garašanin je posvetio posebnu, veoma veliku, pažnju pitanju obezbjeđenja povezivanja, jačanja veza, obezbjeđenja upliva, uticaja, Srbije na Bosnu. Prostorima srednjovjekovne Raške pod vlašću osmanlija s kojima Srbija, također, treba uspostaviti bliske odnose i obezbijediti svoj uticaj, na koje, po njemu ona (Srbija) ima historijsko pravo, Crna Gora, Sandžak, Albanija, Kosovo, Makedonija, u Načertaniju je dat drugorazredni značaj u poređenju s onim koji je dat Bosni. Iz te činjenice proizilazi zaključak i uvjerenje da je Bosna za Srbiju uvijek, od njenog nastanka u formi Kneževine Srbije, do danas, trajan i veoma intenzivan vanjskopolitičko interes. Snaga srpstva uopće, u njegovim granicama koje ima u vidu Načertanije, zavisi od uspjeha povezivanja srpstva Kneževine Srbije i Bošnjačkog naroda Bosne.
Važno je zapaziti, isto tako, da Načertanije sadrži vrlo diplomatsku formulu postizanja srbijanskog upliva na Bosnu, da ne zastupa neku tvrdu, agresivnu, ratnu politiku odnosa Srbije prema Bosni. Naprotiv. Međutim, ta činjenica postaje jasna i razumljiva ako se zna i ima u vidu da je Načertanije zamišljeno i napisano da obezbijedi i opravda evropsko razumijevanje srbijanskog historijskog prava na Bosnu. Ono ne sadrži ništa što bi moglo upućivati na neku vrstu srbijanskog terora ili zlostavljanja Bosne njenim preuzimanjem, nakon odlaska osmanlijske vlasti iz nje.
7. Pretpostavka postizanja srbijanskog upliva u Bosni i njihovog povezivanja dok Bosnom još vladaju osmanlije, kako piše u Načertaniju, jeste “umnožavanje mjesta sastajanja, ulaska i izlaska na granicama prema Bosni”. Za bilo kakvo povezivanje Srbije s Bosnom potrebno je omekšati međusobnu granicu, umnožiti broj mjesta ulazaka i ulazaka među njima, učiniti međusobnu granicu poroznom, olakšati prijelaze iz Srbije u Bosnu, danas bi kazali, ukinuti granicu. Teško je odgovoriti u duhu savremene globalizacije i evropske politike “brisanja međudržavnih granica” na pitanje: ima li režim savremene Srbije u vidu ovu Garašaninovu preporuku da uveća broj mjesta graničnih prijelaza, ulazaka i izlazaka, iz jedne u drugu državu, iz Srbije u Bosnu i obrnuto?
8. Garašanin preporučuje tri načela kojih se Srbija treba pridržavati u približavanju i povezivanju s Bošnjacima, s Bosnom.
Prvo načelo je “načelo pune vjerozakonske slobode”. On zna da je Bosna multireligijska i da se Srbija ne može povezati s njom na vjerskom unilateralizmu, da se na taj način s njom može samo sukobiti. Zbog toga on preporučuje, kao prvo načelo povezivanja Srbije, Kneževine Srbije s Bosnom, načelo pune vjerozakonske slobode.
Drugo načelo srbijanskog upliva na Bošnjake, kako preporučuje Garašanin, jeste upoznati Bosnu o tome da “knjaževsko dostojanstvo mora biti nasljedstveno”. On ne obrazlaže detaljnije ovaj postulat srbijanske politike prema Bosni, ali daje vrlo zanimljivu preporuku svakom dobronamjernom Srbinu da taj princip, nasljedno kraljevstvo, nikako ne preporučuju Bošnjacima, Bosni. Za razliku od Knježevine Srbije, u kojoj je postulat vlasti nasljedno knjaževstvo, Bošnjaci, kaže Garašanin, to “ne smiju imati nikako”.
Izazovno je razumjeti: zašto je za srbijance, Knjaževinu Srbiju, nasljedstvo vlasti apsolutni princip koji ne smije biti princip vlasti Bošnjaka? Zašto Garašanin zabranjuje Srbima da princip njihove vlasti ne preporučuje Bošnjacima? Zašto Bošnjaci “ne smiju imati nikako” nasljednu, dinastičku vlast?
U Načertaniju nema odgovora na ovo pitanje. Odgovor treba tražiti u osnovnom smislu značenja dinastičke vlasti, s obzirom na njeno značenje u teološkom smislu u slučaju Srbije, kao i zbog njene unutarnje političke stabilnosti. U teorijskom smislu, dinastička nasljedna vlast je simbol i garant etničkog ili političkog jedinstva zajednice pod tom vlašću. U teološkom smislu, dinastička vlast na zemlji je, po formi, slična obliku vlasti Boga nad univerzumom.
Garašanin smatra da Srbi trebaju imati i imaju vlast nasljednog knjaževstva zato što imaju, prije svega, vjersko jedinstvo. Ono je prihvatljivo Bogu i od njega preporučivo. Knjaz, vladar, simbolizira i izražava svekoliko jedinstvo naroda. Srbi u Knjaževini Srbiji imaju svekoliko jedinstvo i zato je u njoj nasljedna vlast nužna i poželjna. Zbog njenog takvog karaktera ona je i veoma iznutra politički stabilna. Uskraćuje mogućnost borbe bilo koje vrste moćnika za vlast, za vladarsku političku krunu. Zbog toga je taj oblik vlasti prikladan i nužan za Srbiju, za Srbe, ali nije poželjan ni prikladan za Bošnjake i za Bosnu.
Naime, Bošnjaci nemaju takvo jedinstvo, nisu vjerski jedinstveni. Oni stoga ne mogu imati nasljednu vlast. Dinastija iz jedne od njihovih vjera ne može biti, niti je, simbol jedinstva svih u Bosni. Njena vlast, vlast po jednom od njihovih vjerozakona ne može biti prihvaćena od svih Bošnjaka kao zajednička vlast, kao dinastija svih. Uspostava takve vlasti ne stvara i ne simbolizira jedinstvo naroda. Naprotiv. Vlast ljudi, uspostava vlasti, je Božji poklon čovjeku. Čovjek je dužan da vlada po njegovim, Božjim, zakonima. U Bosni ne postoji jedan vjerozakon, te je u njoj dinastička vlast nemoguća.
Bošnjaci, narod Bosne, imaju različite vjerozakone. Nasljedna, dinastička vlast Bošnjaka nije politički poželjna, sa aspekta Garašanina. Ona bi stvarala političko jedinstvo Bošnjaka, što bi otežavalo srbijansko, srpsko, povezivanje s Bošnjacima, u cjelini, pa i s Bošnjacima pravoslavcima. Zbog toga Srbi, Knježevina Srbija, ne smiju, ako su prijatelji Kneževine, zalagati se i propagirati nasljednu vlast Bošnjaka.
Treće načelo politike Srbije, Kneževine Srbije, u zbližavanju s Bošnjacima u Bosni je “jedinstvo narodnosti”. Pod načelom “jedinstva narodnosti” kao političkim postulatom i principom približavanja Srba i Bošnjaka, ali i naroda naprijed navedenih područja, Kosova, Makedonije, Crne Gore, Sandžaka, Garašanin podrazumijeva njihovo slavensko narodno porijeklo i jedinstvo. Narodno jedinstvo ovih naroda, u smislu njihovog slavenskog porijekla, po njemu je, i on ga naziva, “jedinstvom narodnosti”, narodnosnim jedinstvom. Svi narodi tih područja su istog, jedinstvenog narodnosnog osnova. Bošnjaci, narod Bosne, kao i narod Hercegovine je slavenskog porijekla i po tom osnovu postoji “jedinstvo narodnosti” Srba, Kneževine Srbije i Bošnjaka, naroda Bosne, odnosno Hercegovine.
Načertanije je nastalo u vrijeme težnje, ne samo Kneževine Srbije, već skoro svih ondašnjih država zapadne Evrope, za stvaranjem jedne ili više slavenskih-južnoslavenskih država na razvalinama otomanskog carstva. Garašanin ne govori o “jedinstvu narodnosti” Srbije i Bosne kao o srpskom etničkom jedinstvu, već o njihovom južnoslavenskom narodnosnom jedinstvu i bliskosti. Na toj ideji, slavenstva južnoslavenskih naroda, kasnije je stvorena, najprije Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije Kraljevina Jugoslavija, FNRJ, odnosno SFRJ. Srbi tada, pa ni Ilija Garašanin, nisu tvrdili niti smatrali da su Bošnjaci, narod Bosne, srpski narod, dio srpskog plemena, u etničkom smislu Srbi. Zbog toga se u Načertaniju, kao diplomatsko političkom dokumentu, ne govori o etničkom, već o narodnosnom jedinstvu Bošnjaka i Srba. Tada ne postoji ideja srpske etničke jednosti Srba i Bošnjaka. Ona nastaje kasnije, kroz i kao implementacija Načertanija, kroz vjersko, političko, medijsko, putno komunikacijsko i druge oblike povezivanja i ostvarenje upliva Srbije na Bošnjake i na Bosnu.
Izgled dokumenta
Document layout
Izvor / source: https://bosnae.info/index.php/nacertanije-ilije-garasanina-kao-temeljni-projekat-iseljavanja-muslimana-iz-knezevine-srbije
Ideja etničke jednosti Srba i Bošnjaka iz vjerske srodnosti Srba i Bošnjaka grčko-istočnog vjerozakona nadograđuje se i izgrađuje u etno-kulturnu jednost Srba i Bošnjaka svih vjeroispovijesti naučno teorijskom etnopolitičkom djelatnošću i umjetničko lingvističkim stvaralaštvom P. P. Njegoša, Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića, Jovana Cvijića i drugih srbijanskih i bosanskih humanističkih naučnika i umjetnika druge polovine devetnaestog i prve polovine dvadesetog stoljeća. Oni su ideju južnoslavenskog narodnosnog jedinstva Srba i Bošnjaka, o kojem se govori u tajnom političkom dokumentu Načertanije, srbijanskog ministra unutarnjih poslova Ilije Garašanina, transponirali i pretvorili u njihovo etničko, plemensko, jedinstvo, konstruirali humanističke naučno teorijske i umjetničke osnove navodnog etničkog jedinstva Srba i Bošnjaka, naroda Srbije i Bosne, kasnije Bosne i Hercegovine. Poznate su historijske činjenice međusobne bliskosti srbijanskih političkih lidera na vlasti i spomenutih i drugih naučno-umjetničkih konstruktora etničke jednosti Srba i Bošnjaka svih vjeroispovijesti. Prva fenomenološka politička pojava konstrukcije etničke jednosti Srba i Bošnjaka svih vjeroispovijesti bila je tretman Bošnjaka muslimana islamiziranim Srbima, poturicama. Taj mučan period historije Bošnjaka muslimana trajao je sve do prvog Bošnjačkog sabora (1993.). Njegov pojavni izraz bilo je i njihovo “etničko” ime Musliman (1971.), komunističko ime Bošnjaka muslimana.
Na slavenskoj vrsti narodnosnog jedinstva, Kneževina Srbija, tvrdi Garašanin, može i treba razviti “moćno srpsko carstvo”. On nigdje ne kaže da su Bošnjaci, stanovnici Bosne, i Srbi, stanovnici Srbije, Kneževine Srbije, srpski narodi, već da imaju “jedinstvo narodnosti”. Kneževina Srbija, na osnovu slavenskog jedinstva naroda, Srbije, Bosne, Hrvatske, Dalmacije, Slavonije, Stare Srbije (Raške), koji su u vrijeme Garašanina bili pod turskom i austrougarskom vlašću, može i treba da ostvare državno jedinstvo svih tih naroda, koje on naziva “turskim Slavenima” i Austrougarskim Slovenima. U konkretnom slučaju, na primjeru Bošnjaka i Srba Kneževine Srbije, svi Bošnjaci i Srbi u Kneževini Srbiji su jedinstvena, jedna, slavenska, narodnost. Isti je slučaj i u odnosu Srba i Crnogoraca, Srba i Makedonaca, Srba i Albanaca itd. Svi zajedno i pojedinačno su “jedinstvene narodnosti”.
Kneževina Srbija je “klica srpskog carstva”. Ona ima historijski, etnički, narodnosni, zadatak da ujedini pod jednim carstvom ne samo sve “turske Slavene”, već i austrougarske slavene, slavene Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Slovenije, jer su “austrougarski slaveni” jedinstvene narodnosti s “turskim Slavenima”.
9. Ilija Garašanin pod imenom Bošnjaci podrazumijeva narod Bosne, kao i Hercegovine, triju vjerozakona i obrazlaže približavanje Srba, Kneževine Srbije, prema svima njima pojedinačno i poimenično: “Bošnjaci muhamedanske vjere”, “Bošnjaci istočnog veroispovedanija” i “katolički Bošnjaci”. On pod Srbima podrazumijeva, isključivo, narod Kneževine Srbije. Narod Bosne, Bošnjaci, su jedan od slavenskih naroda i na osnovu toga su sa Srbima jedinstvene, slovenske, narodnosti.
9.1. Govoreći o potrebi Srba, Kneževine Srbije, da bliže upozna i približi se Bošnjacima i Bosni, Garašanin preporučuje vladi Kneževine Srbije da se angažira na pisanju knjige o historiji Bosne da bi se Srbi, Kneževina Srbija, što bliže upoznali s Bošnjacima, s tim da knjiga bude napisana: (1) “u duhu narodnog jedinstva Srba i Bošnjaka” generalno, i da se u njoj (2) “ne bi smela izostaviti slavna imena nekih muhamedanskoj veri prešavši Bošnjaka“.
Iz Garašaninove opaske da knjiga o historiji Bosne ne smije izostaviti slavna imena Bošnjaka muhamedanske vjere evidentno je, prvo, da on Bošnjake islamske vjeroispovijesti smatra ključnim faktorom uspostave političkog jedinstva između Srba i Bošnjaka i da priznaje i poštuje neka njihova, kako kaže, slavna historijska imena.
9.2. Procjenjujući uspjeh povezivanja Srba i Bošnjaka, kompletnog naroda Bosne, Garašanin govori ne samo o Bošnjacima koji su prešli na islam, Bošnjacima muhamedanske vjere, već i o “Bošnjacima istočnog veroispovedanija“, kao o onom dijelu Bošnjaka sa kojima će se Srbi lahko povezati. Evo te rečenice: “Na istočnog veroispovedanija Bošnjaka veći upliv imati neće biti za Srbiju težak zadatak”.
Iako je, stilski posmatrano, misao neobično sročena, poruka je apsolutno jasna: Srbija, kako Garašanin naziva Kneževinu Srbiju, nema težak zadatak da poveže Srbe iz Srbije, Kneževine Srbije, s “Bošnjacima istočnog veroispovedanija” u Bosni. U tom povezivanju Srbi imaju lahk zadatak. On ne obrazlaže lahkoću zadatka Srba da se zbiže s Bošnjacima istočnog vjerozakona u Bosni, ali nije teško primijeti da pri tom ima u vidu istovjetnost njihovih vjerozakona, što se kroz budućnost i potvrdilo.
9.3. Garašanin ima bojazan u povezivanje Srba s Bošnjacima zapadnog veroispovedanija, Bošnjacima katolicima, i zato preporučuje vladi Srbije, Kneževine Srbije, “više predostrožnosti” u odnosima s njima. “Više predostrožnosti i vnimanija na protiv toga (nasuprot Bošnjacima istočnog veroispovedanija, dodao E.H.) iziskuje to, da se katolički Bošnjaci zadobijedu. Na čelu ovih stoje franjevački fratri”.
Garašanin je uvjeren da će se Srbi lahko povezati s Bošnjacima istočnog veroispovedanija u Bosni, ali da će to ići teže s Bošnjacima katolicima, Bošnjacima zapadnog veroispovedanja u Bosni, i zbog toga Srbima, vladi Kneževine Srbije, vladi Srbije, preporučuje više opreza, jer na njihovom “čelu” stoje franjevački fratri i s njima neće biti tako lahko i jednostavno povezati se.
Sarajevo, 18.11/24 nastaviće se
