Historijska apatija mlađe
generacije i izazov ponovnog buđenja kolektivne svijesti
U eri kojom dominira brza tehnologija, zavodljive društvene
mreže i stalan protok privremenih informacija, jedna od najtiših žrtava ove
moderne stvarnosti je historija. U današnje vrijeme, gdje sadašnjost vlada
percepcijom, a budućnost se komercijalizira u obliku „sljedećih inovacija“,
historija se sve više isključuje iz horizonta mlađe generacije. Mlađe
generacije se sve više distanciraju od prošlosti, doživljavajući historiju
kao daleku, dosadnu i često nebitnu za sadašnjost ili budućnost. Ovo
isključivanje nije slučajno. Ovaj nedostatak interesa nije samo kulturni
fenomen. To je rezultat kombinacije obrazovnih, kulturnih i tehnoloških
faktora koji su mlade pretvorili u potrošače trenutnih informacija, a ne
znanja s dubokim historijskim korijenima; to je pitanje koje fundamentalno
utiče na obrazovanje, nacionalni identitet i društvenu koheziju. To je
vitalni test s kojim se suočavaju društvo, vlada, škola i porodica. Pitanje
koje moramo hitno postaviti je: zašto mladi ljudi više ne čitaju historiju i
kakve posljedice to ima za društvo koje tvrdi da ide naprijed, a da ne
razumije odakle dolazi?
Šta je historijska apatija?
Historijska apatija
nije samo nedostatak radoznalosti o prošlosti. Definira se kao nedostatak
aktivnog interesa, emocija ili posvećenosti znanju, razumijevanju i očuvanju
kolektivnog iskustva koje proizlazi iz prošlosti zajednice, nacije ili čak
čovječanstva u cjelini. Ova apatija nije samo ležerno zanemarivanje školskog
predmeta, već često predstavlja dublju distancu od pripadnosti i kulturne
svijesti. Špansko-američki filozof George Santayana (1905) rekao je da su
„oni koji se ne sjećaju prošlosti osuđeni da je ponavljaju“, izjava koja
otkriva posljedice distanciranja od historije.
Nažalost, ovaj osjećaj apatije postao je globalni fenomen i manifestuje se u
nekoliko oblika: Nedostatak osnovnog znanja o ključnim historijskim
događajima, neučešće u komemorativnim ili kulturnim aktivnostima,
izbjegavanje čitanja historijskih knjiga i percepcija historije kao prisilne
ili monotone ideologije neki su od najočitijih i najopasnijih oblika ovog
izazovnog fenomena.
Koji su razlozi nedostatka interesa
mlađe generacije za historiju?
Ovaj nedostatak
interesa nije spontan. Neki od glavnih razloga su:
a. Promjena načina primanja informacija. Mladi ljudi danas ne uče kroz tradicionalne oblike prenošenja
znanja. Način na koji mladi ljudi primaju informacije radikalno se
transformirao u digitalnom dobu. Historija zahtijeva vrijeme, razmišljanje,
dubinsko čitanje i složenu analizu, dok moderna kultura promovira brz,
vizualan i fragmentiran sadržaj. TikTok, Instagram ili YouTube nude fragmente
„zabavnih činjenica“, ali ne i historijsko značenje. Studije Linde M. McNeil
pokazuju da je korištenje digitalnih medija značajno smanjilo sposobnost
koncentracije i spremnost za čitanje dugih i složenih tekstova, uključujući
historijske knjige.
b. Tradicionalna didaktika i nedostatak motivirajuće lične
naracije. Mnogi obrazovni
sistemi, uključujući i albanski, nastavljaju koristiti nastavne metode koje
ne odgovaraju potrebama, zahtjevima, ukusima i interesima digitalnih
generacija. Tekstovi su često suhoparni, dosadni, bez atraktivnog sistema i
hronologije, ispunjeni datumima i imenima, a ne ljudskim pričama koje
inspirišu i potiču empatiju i znatiželju za čitanje. Da bi se podstaklo
interesovanje, historija se mora učiti kroz smislena pitanja i istraživanje
moralnih dilema, kroz preplitanje sa sadašnjošću, a ne kroz suhoparan opis
činjenica i događaja. (Barton & Levstik, 2004).
c. Politizacija historije. Kada se historija koristi i doživljava kao politički alat, kao
narativ kojim upravlja svaka vladajuća sila, kao besmislena stranačka debata,
a ne kao ogledalo istine, tada se među mladima formiraju nepovjerenje,
ravnodušnost, pa čak i gađenje. U mnogim slučajevima, historija se uči
selektivno, prema vladajućim većinama, veličajući neke ličnosti i ignorišući
neugodne istine. Francuski akademik i historičar Pierre Nora majstorski
opisuje ovaj fenomen zamagljivanja u svom remek-djelu „Les lieux de mémoire“,
kao mjesta lažnog sjećanja, gdje historija postaje simbolična u službi
nacionalnog mita, a ne istine.
d. Dominacija kulture potrošnje i neposrednog hedonizma. Današnja kultura promovira zabavu, lični uspjeh, nepromišljen
i avanturistički model te ekstravagantnu, munjevitu i trenutnu dobit,
stvarajući trajno stanje ometanja, zbunjenosti i zbunjenosti; suprotnost
historijskom mišljenju i promišljanju koje zahtijeva strpljenje,
koncentraciju, pažnju i duboko razmišljanje. Zbog toga se historija
doživljava kao beskorisna, bezvrijedna i nezanimljiva za svakodnevni život. Koje su psihološke i društvene
posljedice historijske apatije?
U društvu u kojem
mladi ljudi ne poznaju svoju historiju, posljedice su kritične i dugotrajne:
a. Erozija identiteta i pripadnosti. Mladi ljudi koji ne razumiju historiju svoje zemlje imaju
manji osjećaj identiteta. Britanski historičar Eric Hobsbawm naglasio je da
kolektivni identitet ne može postojati bez historijskog pamćenja. Bez
zajedničkog narativa, zajednice se raspadaju u grupe izoliranih pojedinaca.
Bez prepoznavanja korijena, generacija odrasta bez osjećaja pripadnosti. To
slabi osjećaj građanske odgovornosti i društvene solidarnosti.
b. Neuspjeh u analizi sadašnjosti. Historija nije samo učenje o tome šta se dogodilo, već
razumijevanje zašto se dogodilo i kako se mogu izbjeći katastrofe poput
ratova, diskriminacije, diktatura. Studije o historijskom obrazovanju
pokazuju da nedostatak historijske analize dovodi do formiranja amorfnog
društva nesposobnog da razumije korijene današnjih negativnih pojava, poput
populizma, ekstremnog nacionalizma i autoritarizma. Ova pasivnost postaje
novi oblik građanske nepismenosti, što ugrožava kvalitet demokratije.
c. Prostor za manipulaciju i dezinformacije. Generacija koja odrasta s nedostatkom historijskog znanja i
bez potrebnog i dubinskog historijskog znanja formira cijelo društvo u kojem
je lakše manipulirati lažnim narativima, površnom propagandom i zlonamjernim
informacijama. Postaje ranjivija na simulirane narative, populizam i namjerne
dezinformacije, gubeći suštinu lutanja u plićaku. Historičar Timothy Snyder
upozorio je da je u tom smislu historijsko obrazovanje sastavni dio otpora
dezinformacijama i očuvanja pravednog javnog okruženja, te da u nedostatku
historije, mitovi dobivaju na moći. U suprotnom, stvorit će se ono što
historičari s pravom nazivaju „digitalnom historijskom nepismenošću“.
Šta se može učiniti da se ponovo
probudi interes za historiju?
Ovaj problem nije
neizlječiv i nepovratan. Postoji nekoliko efikasnih načina za promovisanje
historijskog angažmana digitalnih generacija i današnjeg društva:
a. Reforma nastavnog plana i programa historije. Novi didaktički pristup treba da se fokusira na kritičko
razmišljanje i izgradnju interesa za historiju. Upotreba „konceptualne
historije“ danas je jedna od najuspješnijih metoda u privlačenju mlađe
generacije historiji. Ovaj novi pristup pomaže učenicima da razmišljaju kao
historičari, a ne samo da uče kao studenti. Na ovaj način možemo i trebamo
preći sa načina podučavanja zasnovanog na pamćenju činjenica na narativni,
analitički i ljudski pristup historiji. Mladi ljudi trebaju razumjeti ne samo
„šta“ se dogodilo, već i „kako“ i „zašto“ se dogodilo.
b. Tehnologija kao alat, a ne kao prepreka. Aplikacije virtuelne stvarnosti koje simuliraju historijske
događaje, interaktivni dokumentarci ili platforme poput „Suočavanje s
historijom i sobom“ mogu približiti historiju mlađoj generaciji. Korištenje
tehnologije na refleksivan način može poboljšati apsorpciju historijskog
sadržaja. Tehnologija može postati snažan pedagoški saveznik. Umjesto da
tražimo povratak u svijet bez digitalizacije, trebali bismo istražiti
mogućnosti koje tehnologija nudi za historijsku interakciju. Platforme poput
podkasta, mobilnih aplikacija za muzeje i virtuelne stvarnosti također mogu
približiti historiju mlađoj generaciji na njihovom jeziku.
c. Historija iz zajednice i emocionalna uključenost. Historija ne pripada samo carevima, političkim vođama,
ratovima i miru. Lične naracije su moćni oblici obrazovanja. Genocid,
diktature, egzodus, otpor, kada ih pričaju preživjeli ili članovi porodice,
svjedočanstva iz prve ruke, imaju snažan utjecaj na svijest mladih ljudi i
posljedično na društvenu svijest. Važnost „samonaracije“, razumijevanje
historije kao ljudskog iskustva, veza između autobiografije i historije moćan
je alat za ponovno buđenje empatije, pažnje, interesa i građanske
odgovornosti.
d. Aktivacija kroz projekte i aktivno pamćenje. Uključivanje mladih u projekte obnove mjesta od historijske
vrijednosti, spomenike žrtvama prošlih režima, izložbe ili samostalna
historijska istraživanja može stvoriti lične veze s historijom i probuditi
njihov interes i svijest o pripadnosti i nacionalnoj historijskoj baštini.
Njihovo učešće u projektima sjećanja (posjete koncentracionim logorima,
memorijalnim spomenicima, izložbama) ima veliki utjecaj na historijsko
obrazovanje i pomaže njihovom građanskom formiranju. Historijsko pamćenje
nije samo stvar komemorativnog kalendara, već osnova za izgradnju svjesnog
građanstva, koje odbija ponavljati greške iz prošlosti.
Primjeri i konkretna iskustva iz
različitih zemalja
Trenutno je u
Njemačkoj historijsko obrazovanje o nacističkom periodu i Holokaustu postalo
suštinski dio nastavnog plana i programa i tretira se autentično, odgovorno i
interaktivno. Kako bi se pomoglo historijskom obrazovanju, redovno se
organizuju posjete spomen-obilježjima i etičke diskusije o historiji Drugog
svjetskog rata. U Finskoj je u metodama historijskog narativa postalo norma
promoviranje otvorene, nenarativne i isključivo nacionalne historije, već
kritičke i refleksivne. Južna Koreja je primjer kako se historija može
kombinirati s digitalnim obrazovanjem i animiranim dokumentarcima za mlade
ljude, što će doprinijeti formiranju njihove historijske svijesti i interesa
za poznavanje prošlosti. Gdje god postoji svijest o ovom pitanju, vannastavne
posjete nisu formalne, izleti učenika u različite gradove su tematski, a
njihova putovanja na turističke lokacije su interaktivni angažman.
Uloga institucija i porodice
Historijsko
obrazovanje je kolektivna misija. Rekonstrukcija historijskog interesa ne
može se zasnivati samo na školama. Univerziteti, biblioteke, mediji,
nevladine organizacije i sami roditelji moraju izgraditi duh, klimu i
okruženje u kojem se historija raspravlja, cijeni i doživljava kao dio
svakodnevnog života.
Nažalost, iz mnogo razloga, roditelji danas ne čitaju historiju sa svojom
djecom, mediji ne emituju dovoljno kvalitetnih dokumentarnih filmova i
obrazovnih programa, omladinski centri ne organizuju historijske debate,
pozorišne predstave na historijske teme, posjete muzejima, nevladine
organizacije vrlo rijetko fokusiraju svoje projekte na historijska pitanja i
transparentnost prema njima.
U Albaniji, nadležne institucije, Ministarstvo obrazovanja i sporta, nadležni
obrazovni direktorati, kako bi povratili interes mladih za historiju, moraju
vratiti predmet historije sa inferiornog, gotovo opcionog, na prioritetni
položaj u nastavnim planovima i programima srednjih škola, uključujući i
maturski ispit. Ove nadležne institucije morat će biti vrlo pažljive pri
odabiru kriterija, ne samo za nastavno osoblje za predmet historija u ovim
školskim ciklusima, već i za udžbenike i metode podučavanja. Kontinuirano, to
zahtijeva implementaciju politika podsticaja za studente koji studiraju
historiju na univerzitetu, njihovo zapošljavanje i specijalizaciju u
relevantnim oblastima.
Konačno, historija je više
od prošlosti. Ona je ogledalo u kojem možemo vidjeti sebe, alat za
razumijevanje sadašnjosti i izgradnju bolje budućnosti. Ako mladi ljudi više
ne čitaju historiju, onda rizikujemo da stvorimo generacije koje ne poznaju
sebe i koje su slijepe za cikluse nepravde, mržnje i ponavljanja tragedija. „Za naciju, historija nije samo
prošlost, već i put u budućnost. Zaboravljanje je samoubistvo identiteta“,
upozorava Ismail Kadare u svom djelu „Neslaganje“.
Mladi ljudi nisu po prirodi apatični, već su proizvod društva koje im često
uskraćuje vezu sa njihovim korijenima. Obnova odnosa s historijom zahtijeva
više od obrazovne reforme; zahtijeva kulturni pomak, nastavak
međugeneracijskog dijaloga i novi narativ, koji gradi most između prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti. Oživljavanje interesa za historiju je također
kulturna i društvena misija. Nije lako, ali je neophodno. Jer kada prošlost
šuti, budućnost rizikuje da progovori jezikom ponovljenih grešaka.
Ljubljana/Tirana, 29.juli 2025
|
|
The historical apathy of the
younger generation and the challenge of reawakening the collective consciousness
In an era dominated by fast-paced technology, seductive social
networks and a constant flow of temporary information, one of the most silent
victims of this modern reality is history. In nowadays, where the present
rules perception and where the future is commercialized in the form of “next
innovations”, history is increasingly being excluded from the horizon of the
younger generation. Younger generations are increasingly distancing
themselves from the past, perceiving history as distant, boring and often irrelevant
to the present or the future. This exclusion is not accidental. This lack of
interest is not just a cultural phenomenon. It is the result of a combination
of educational, cultural and technological factors that have turned young
people into consumers of instant information rather than knowledge with deep
historical roots; it is an issue that fundamentally affects education,
national identity and social cohesion. It is a vital test facing society,
government, school and family. The question we must urgently ask is: why do
young people no longer read history and what consequences does this have for
a society that claims to move forward without understanding where it comes
from? What is historical apathy?
Historical apathy is
not simply a lack of curiosity about the past. It is defined as a lack of
active interest, emotion, or commitment to knowledge, understanding, and
preserving the collective experience that stems from the past of a community,
nation, or even humanity as a whole. This apathy is not just a casual
disregard for a school subject, but often represents a deeper distance from
belonging and cultural awareness. The Spanish-American philosopher George
Santayana (1905) said that “those who cannot remember the past are condemned
to repeat it,” a statement that reveals the consequences of distancing
oneself from history.
Unfortunately, this feeling of apathy has become a global phenomenon and
manifests itself in several forms:
Lack of basic knowledge about key historical events, non-participation in
commemorative or cultural activities, avoidance of reading historical books,
and the perception of history as a forced or monotonous ideology are some of
the most obvious and dangerous forms of this challenging phenomenon.
What are the reasons for the lack
of interest of the younger generation in history?
This lack of interest
is not spontaneous. Some of the main reasons are:
a. Changing
the way of receiving information. Young
people today do not learn through traditional forms of knowledge
transmission. The way young people receive information has been radically
transformed in the digital age. History requires time, reflection, in-depth
reading and complex analysis, while modern culture promotes fast, visual and
fragmented content. TikTok, Instagram or YouTube offer fragments of “fun
facts” but not historical meaning. Linda M. McNeil’s studies show that the
use of digital media has significantly reduced the capacity to concentrate
and the willingness to read long and complex texts, including history books.
b. Traditional didactics and the lack of a motivating
personal narrative. Many educational
systems, including the Albanian one, continue to use teaching methods that do
not match the needs, demands, tastes and interests of the digital
generations. Texts are often dry, dull, without an attractive system and
chronology, filled with dates and names rather than with human stories that
inspire and encourage empathy and curiosity to read. To stimulate interest,
history must be learned through meaningful questions and through the
exploration of moral dilemmas, through interweaving with the present, not
through a dry description of facts and events. (Barton & Levstik, 2004).
c. Politicization of history. When history is used and perceived as a political tool, as a
narrative controlled by every ruling power, as a meaningless party debate and
not as a mirror of the truth, then distrust, indifference and even disgust
are formed among young people. In many cases, history is learned selectively,
according to the ruling majorities, glorifying some figures and ignoring
unpleasant truths. The French academic and historian Pierre Nora masterfully
describes this fogging phenomenon in his masterpiece “Les lieux de mémoire”,
as places of a false memory, where history becomes symbolic in the service of
the national myth, not the truth.
d. The dominance of the culture of consumption and
immediate hedonism. Today’s culture
promotes entertainment, personal success, the reckless and adventurous model
and the flamboyant, lightning-fast and instant gain, creating a permanent
state of distraction, confusion and bewilderment; the opposite of historical
thought and reflection that requires patience, concentration, attention and
deep reasoning. This makes history perceived as useless, worthless and
uninteresting for everyday life.
What are the psychological and social consequences of
historical apathy?
In a society where young people do not know their history, the consequences
are critical and long-lasting:
a. Erosion of identity and belonging. Young people who do not understand the history of their
country have less of a sense of identity. The British historian Eric Hobsbawm
emphasized that collective identity cannot exist without historical memory.
Without a shared narrative, communities disintegrate into groups of isolated
individuals. Without recognition of roots, a generation grows up without a
sense of belonging. This weakens the sense of civic responsibility and social
solidarity.
b. Failure to analyze the present. History is not simply about learning what happened, but about
understanding why it happened and how disasters such as wars, discrimination,
dictatorships can be avoided. Studies on historical education show that the
lack of historical analysis leads to the formation of an amorphous society
incapable of understanding the roots of today’s negative phenomena, such as
populism, extreme nationalism and authoritarianism. This passivity becomes a
new form of civic illiteracy, which endangers the quality of democracy.
c. Space for manipulation and disinformation. A generation that grows up with a lack of historical
knowledge and without the necessary and in-depth historical knowledge forms
an entire society that is more easily manipulated by false narratives,
superficial propaganda and malicious information. It becomes more vulnerable
to simulated narratives, populism and intentional misinformation, losing the
essence to wander in the shallows. The historian Timothy Snyder warned that
in this sense, historical education is integral to resisting disinformation
and preserving a fair public environment, and that in the absence of history,
myths gain power. Otherwise, it will be created what historians rightly call
“digital historical illiteracy”.
What can be done to rekindle
interest in history?
This problem is not
incurable and irreversible. There are several effective ways to promote
historical engagement of digital generations and today's society:
a. Reforming the history curriculum. The new didactic approach should focus on critical thinking
and building interest in history. The use of “conceptual history” is today
one of the most successful methods in attracting the younger generation to
history. This new approach helps students think like historians, not just
learn like students. In this way, we can and should move from a teaching way
based on memorizing facts to a narrative, analytical and human approach to
history. Young people need to understand not only “what” happened, but “how”
and “why” it happened.
b. Technology as a tool, not as a barrier. Virtual reality applications that simulate historical events,
interactive documentaries or platforms like “Facing History and ourselves”
can bring history closer to the younger generation. Using technology in a
reflective way can improve the absorption of historical content. Technology
can become a powerful pedagogical ally. Instead of asking to return to a
world without digitalization, we should explore the possibilities that
technology offers for historical interaction. Platforms like podcasts, mobile
applications for museums and virtual reality can also bring history closer to
the younger generation in their own language.
c. History from the community and emotional involvement. History does not only belong to emperors, political leaders,
wars and peace. Personal narratives are powerful forms of education.
Genocide, dictatorships, exodus, resistance, when told by survivors or family
members, first-hand testimonies, have a strong effect on the consciousness of
young people and consequently on the social one. The importance of the
“self-narrative”, the understanding of history as a human experience, the
connection between autobiography and history is a powerful tool for
reawakening empathy, attention, interest and civic responsibility.
d. Activation through projects and active memory. Involving young people in projects for the restoration of
places of historical value, memorials for the victims of past regimes,
exhibitions or independent historical research can create personal
connections with history and awaken their interest and awareness of belonging
and national historical heritage. Their participation in memory projects
(visits to concentration camps, memorial monuments, exhibitions) has a great
impact on historical education and helps their civic formation. Historical
memory is not just a matter of the commemorative calendar, but the basis for
building a conscious citizenship, which refuses to repeat the mistakes of the
past.
Examples and concrete experiences
from different countries
Currently in Germany,
historical education on the Nazi period, on the Holocaust has become an
essential part of the curriculum and is treated with authenticity, responsibility
and interactive methods. To help historical education, visits to memorials
and ethical discussions on the history of World War II are regularly
organized. In Finland, in the methods of historical narrative, it has become
the norm the promotion of open, non-narrative and purely national history,
but critical and reflective one. South Korea is an example of how history can
be combined with digital education and animated documentaries for young
people to benefit the formation of their historical consciousness and
interest in knowing the past. Wherever there is awareness of this issue;
extracurricular visits are not formal, students' excursions to different
cities are thematic and their trips to tourist sites are interactive
engagement.
The role of institutions and the
family
Historical education
is a collective mission. The reconstruction of historical interest cannot be
based only on schools. Universities, libraries, media, NGOs and parents
themselves must build a spirit, a climate and an environment where history is
discussed, appreciated and experienced as part of everyday life.
Unfortunately, for many reasons, parents today do not read history with their
children, the media do not broadcast enough quality documentaries and
educational programs, youth centers do not organize historical debates,
theatre performances on historical topics, visits to museums, NGOs very
rarely focus their projects on historical issues and transparency towards
them.
In Albania the responsible institutions, the Ministry of Education and
Sports, the relevant educational directorates, in order to regaining young
people's interest in history, must return the subject of history from an
inferior, almost optional, position to a priority one in the curricula of
secondary education and high schools, including the graduation exam. These
responsible institutions will need to be very attentive in selecting
criteria, not only for the teaching staff for the history subject in these
school cycles, but also for the textbooks and teaching methods. Continuously,
it requires the implementation of incentive policies for students studying
history in the university, their employment and specialization in the
relevant fields.
Finally, history is more
than the past. It is a mirror in which we can see ourselves, a tool for
understanding the present and building a better future. If young people no
longer read history, then we risk producing generations that do not know
themselves and who are blind to the cycles of injustice, hatred and the repetition
of tragedies. “For a
nation, history is not only the past, but also the path to the future.
Forgetting it is identity suicide,” warns Ismail
Kadare in his work “Disagreement.”
Young people are not apathetic by nature, but are the product of a society
that often denies them the connection to their roots. Rebuilding the
relationship with history requires more than educational reform; it requires
a cultural shift, a resumption of intergenerational dialogue and a new
narrative, which builds a bridge between the past, the present and the
future. Reviving interest in history is also a cultural and social mission.
It is not easy, but it is necessary. Because when the past is silent, the
future risks speaking with the language of repeated mistakes.
Ljubljana/Tirana, 29 July 2025
|
