POLITIČKI
MARKETING ILI STVARNA PROMJENA
Situacija
na Bliskom istoku, posebno u vezi s palestinskim pitanjem, već decenijama
predstavlja jedan od najkompleksnijih i najosjetljivijih problema međunarodne
politike. Priznanje Palestine kao nezavisne i samostalne države postalo je
više politički simbol nego konkretan čin koji donosi stvarnu državnost i
nezavisnost palestinskom narodu. Dok neke države, poput Turske, Ujedinjenih
Arapskih Emirata, Egipta, Jordana i Maroka, vode pragmatičnu i konstruktivnu
politiku usmjerenu ka stabilnosti i saradnji s Izraelom i međunarodno
priznatim institucijama palestinske samouprave, druge, kao što su Iran, Saudijska
Arabija, Katar, pa i određeni dijelovi Evropske unije, često svojom politikom
dodatno komplikuju ionako zamršenu situaciju.
Iran, sa svojom podrškom militantnim skupinama kao što je Hamas, doprinosi
jačanju ekstremizma i destabilizaciji, što dugoročno narušava mirovne procese
i otežava uspostavljanje trajnog mira. S druge strane, neke evropske države
poput Njemačke, Hrvatske i Italije imaju složen i često kontradiktoran odnos
prema palestinskom pitanju. U slučaju Njemačke, historijska krivica zbog holokausta
snažno utiče na političke odluke i često ograničava sposobnost vođenja
uravnotežene bliskoistočne politike. Hrvatska je pod snažnim uticajem svoje
historijske krivice vezane za postojanje i ulogu fašističke tvorevine
Nezavisne države Hrvatske (NDH) tokom 1941–1945., što dodatno
komplikuje njen stav. Italija, s naslijeđem fašizma i pod uticajem sadašnjih
desničarskih vlada, pokazuje značajnu ambivalentnost i nestabilnost u
vanjskoj politici prema ovom pitanju. Francuska, s druge strane, balansira između
sve izraženijih unutrašnjih etničko-religijskih tenzija, naročito između
arapsko-muslimanske i jevrejske zajednice. Također, nosi teret kolonijalne
prošlosti na Bliskom istoku, uključujući Siriju i Liban. Sve to njen
politički stav prema Izraelu i Palestini čini često ambivalentnim i
reaktivnim. Uz to, populistički pokreti, posebno vlada Viktora Orbána u
Mađarskoj, kao i rastući uticaj desničarskih i populističkih snaga u Poljskoj
i Češkoj, dodatno narušavaju jedinstveni vanjskopolitički stav EU prema ovom
pitanju.
Priznanje kao politički marketing
Priznanje
Palestine kao države često se koristi više kao politički odnosno marketinški
potez nego kao stvaran korak s opipljivim efektima na terenu ili u
međunarodnim institucijama. Palestinsko pitanje (p)ostaje predmet političkih
manipulacija, dok suverenitet i kapaciteti palestinskih vlasti ostaju
ozbiljno ograničeni.
Među ključnim akterima na Bliskom istoku, posebno u vezi sa pitanjem
Palestine, ističu se Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati i Egipat, kao najveća
arapska država. Za razliku od nekih drugih zemalja u regiji poput Iraka,
Sirije i Jemena, kao i drugih država koje često koriste patnju palestinskog
naroda za svoje interese, ove tri zemlje zauzimaju značajne pozicije u
regionalnoj politici.
Turska, kao važna muslimanska država i članica NATO-a, aktivno doprinosi
diplomatskim inicijativama i nastojanjima da palestinsko pitanje ostane u
međunarodnom fokusu, pažljivo usklađujući različite interese unutar složenih
odnosa Bliskog istoka. S druge strane, Ujedinjeni Arapski Emirati svojim
realpolitičkim pristupom i diplomatskim angažmanom pružaju konkretnu podršku
palestinskom narodu, čime grade reputaciju kredibilnog regionalnog partnera.
Važno je naglasiti da ove države održavaju diplomatske odnose i s Tel Avivom
i s Palestinskom samoupravom, što pokazuje pragmatičan pristup u usklađivanju
regionalnih i međunarodnih interesa. Ovakav dvostruki pristup omogućava im da
budu mostovi u složenim političkim i diplomatskim odnosima između Izraela i
palestinskih vlasti.
Turska, UAE i Egipat djeluju kao ključni regionalni akteri koji, svaki na
svoj način, oblikuju dinamiku palestinskog pitanja. Turska kroz diplomatsku
aktivnost i regionalnu dimenziju, UAE kroz političku podršku i razvoj odnosa,
dok Egipat, sa svojom historijskom ulogom i geopolitičkim položajem, ima
značajnu ulogu u mirovnim procesima i sigurnosnim pitanjima regije. Mnoge
druge države, međutim, koriste palestinsko pitanje kao sredstvo političkog
marketinga za smirenje ili mobilizaciju vlastitih naroda. Za razliku od njih,
ove tri zemlje svoju ulogu grade na pragmatičnim i strateškim interesima.
Njihova aktivnost jasno pokazuje da palestinsko pitanje nije jednostavno, već
složeno, te često predmet iskorištavanja kroz trgovinu patnjama palestinskog
naroda u širim geopolitičkim kalkulacijama.
Najvažniji pokušaji postizanja mira
- Konferencija
u Madridu 1991: Prvi direktni kontakti
između Izraela i arapskih zemalja uključujući Palestince, ali bez
konkretnih rezultata.
- Sporazumi
iz Osla 1993. i 1995: Donose
priznavanje Palestinske odlobodilačke organizacije (PLO) i uspostavu
Palestinske samouprave. Uslijedile su političke promjene, ali i nastavak
nasilja.
- Sporazum
na plantaži Wye (1998): Palestinski lider
Yaser Arafat i izraelski premijer Benjamin Netanyahu (prvi mandat)
postigli su dogovor uz posredovanje SAD-a. Sporazum nije u potpunosti
sproveden.
- Camp
David II 2000: Pregovori (nakon Wye
Plantation sporazuma) propali zbog neslaganja oko Jerusalima, povratka
izbjeglica i granica. Rezultat: izbijanje Druge intifade.
- Pregovori
u Tabi 2001: Najbliži kompromisu,
ali zaustavljeni smjenom vlasti u Izraelu.
- Inicijativa
Arapske lige 2002: Predviđa normalizaciju
odnosa s Izraelom uz potpuno povlačenje s okupiranih teritorija.
- Plan
za mir 2003: Plan međunarodnog
kvarteta (UN, SAD, EU, Rusija), nikada u potpunosti implementiran.
- Konferencija
u Annapolisu 2007: Pokušaj SAD da
revitalizira mirovni proces. Sukob Fatah-Hamas i nova izraelska ofanziva
2008. ga neutralizuju.
- Pariška
mirovna konferencija 2017: Pokušaj EU i Francuske
da ponude novi okvir – Izrael odbio prisustvovati.
- Abrahamovi
sporazumi 2020: Normalizacija odnosa
Izraela s UAE, Bahreinom, Sudanom i Marokom – bez učešća
Palestinaca.
- Nedavna
konferencija u New Yorku 2025, koju su organizovali
Ujedinjeni narodi, Saudijska Arabija i Francuska, bila je još jedan
pokušaj revitalizacije mirovnog procesa, ali razlike i interesi velikih
aktera i dalje predstavljaju prepreku stvarnom napretku. Konferencija je
više predstavljala politički marketing nego konkretnu volju za
rješavanjem sukoba, dok na terenu i dalje ljudi ginu i pate, što jasno
pokazuje koliko simbolika i retorika nadmašuju stvarne korake ka miru.
Netanyahu i Lapid: Suprotstavljene vizije za budućnost Izraela i
Bliskog istoka
Suprotstavljene
vizije premijera Benjamina
Netanyahua i lidera opozicije u izraelskom Knessetu, Yaira Lapida, jasno
odražavaju različite pravce razvoja Izraela i njegove uloge u regiji.
Netanyahu, vođa Likuda, zastupa desničarske i nacionalističke stavove, često
zagovarajući stroge sigurnosne mjere i iskazujući skepticizam prema mirovnim
procesima. Njegova vlada obilježena je brojnim kontroverzama, uključujući
optužbe za korupciju i međunarodne pozive na njegovu odgovornost, što dodatno
komplikuje političku situaciju i umanjuje međunarodni ugled Izraela.
S druge strane, Yair Lapid, kao vođa opozicije u Knessetu, predstavlja
centristički pristup koji se zalaže za stabilnost, demokratske vrijednosti i
regionalnu saradnju. Izrazio je spremnost da formira koaliciju sa
desničarskim Likudom, ali bez Netanyahua, što ukazuje na njegovu odlučnost da
razbije postojeće političke barijere i unese novu dinamiku u izraelsku
politiku. Lapid se jasno suprotstavlja ekstremističkim i vjerskim strankama
koje, po njegovom mišljenju, destabilizuju zemlju, ugrožavaju prava građana i
narušavaju ugled Izraela na međunarodnoj sceni.
Njegova vizija fokusirana je na jačanje unutrašnje kohezije i demokratije,
ali i na aktivan angažman u regionalnim mirovnim procesima. Lapid smatra da
je trajno rješenje palestinskog pitanja moguće jedino kroz iskrene razgovore
i diplomatski dijalog sa izraelske i palestinske strane. Također zagovara
proširenje Abrahamovih sporazuma na ostale arapske države, vjerujući da će
dalja normalizacija odnosa s arapskim svijetom dodatno ojačati stabilnost i
prosperitet u regionu.
Takav pristup, unaprijedio bi međunarodne odnose Izraela, ojačao saveze i
doprinio dugoročnom miru i prosperitetu u regiji.
Ova podijeljena vizija između Netanyahua i Lapida predstavlja ključni izazov
za budućnost Izraela, oblikujući kako unutrašnju politiku, tako i njegovu
ulogu u složenim geopolitičkim prilikama Bliskog istoka.
Uloga međunarodnih aktera: Saudijska
Arabija, Francuska i UN kao organizatori konferencije u New Yorku, 15. maja
2025
Saudijska
Arabija i Francuska, zajedno s Ujedinjenim nacijama, dugo su planirali i
koordinirali ovu konferenciju s ciljem pokretanja mirovnog procesa između
Izraela i Palestinaca. Namjera je bila okupiti ključne aktere kako bi se
otvorio put ka pregovorima i postigao stvaran napredak u rješavanju jednog od
najdugotrajnijih sukoba na svijetu. Ipak, složenost problema i
suprotstavljeni interesi učesnika znatno su umanjili efekt ove inicijative.
Saudijska Arabija, kao važna muslimanska država, nastojala je kroz ovu konferenciju
potvrditi svoju ulogu posrednika u palestinskom pitanju. Međutim, njena
politika nije bila dosljedna — unutrašnji izazovi i regionalne tenzije
smanjili su njenu sposobnost da oblikuje stvarni mirovni proces. Saudijska
Arabija balansira između podrške palestinskim pravima i očuvanja bliskih
odnosa sa zapadnim saveznicima i državama koje su već normalizirale odnose s
Izraelom.
Francuska, kao jedan od ključnih aktera u Evropskoj uniji, diplomatskim je
naporima nastojala održati status mirovnog posrednika, promovišući rješenja
zasnovana na međunarodnom pravu, naročito dvodržavnom modelu. Ipak,
unutrašnje nesuglasice unutar EU, kao i složeni odnosi u
izraelsko-palestinskom sukobu, ograničile su njen utjecaj.
Ujedinjeni narodi, iako formalno glavni globalni arbitar mira i sigurnosti,
nisu uspjeli pružiti odlučujuću podršku konferenciji. Njihova uloga bila je
više protokolarnog karaktera, dok duboki nesporazumi unutar Vijeća sigurnosti
UN-a i političke blokade onemogućavaju efektivno djelovanje.
Konferencija održana 15. maja 2025. u sjedištu UN-a u New Yorku zamišljena je
kao prilika za prekidanje zamrznutog statusa quo i otvaranje puta ka
deeskalaciji sukoba. Organizatori — Saudijska Arabija, Francuska i UN —
naglašavali su važnost zajedničkog djelovanja i kompromisa.
To je bio pokušaj preusmjeravanja pažnje svjetske javnosti na humanitarnu
katastrofu u Gazi, iako se konferencija nije stvarno bavila ovim pitanjem.
Taj fokus se pokazao ne samo nekorisnim, već i kontraproduktivnim. Prevelika
pažnja usmjerena na humanitarne posljedice skrenula je pažnju sa ključnih
političkih problema, dok su stvarni koraci ka trajnom rješenju ostali potpuno
zapostavljeni.
Umjesto očekivanog pomaka, konferencija se brzo pretvorila u još jedan PR
događaj. Doneseni zaključci bili su uglavnom deklarativni i bez stvarne
obavezujuće snage, što je dodatno oslabljeno odbijanjem Sjedinjenih Američkih
Država da podrže bilo kakve pritiske na Izrael. Bez ključne podrške SAD-a,
glavnog saveznika Izraela, dogovori i konferencije se smatraju jednostranim
aktom i uglavnom će ostati mrtvo slovo na papiru. Konačno, konferencija nije
donijela značajan napredak. Sukob se nastavio, a patnja palestinskog naroda i
dalje traje. Ovaj događaj jasno pokazuje koliko su međunarodni mirovni
procesi često sputani političkim kalkulacijama, retorikom i različitim
interesima, dok prava volja i moć za trajno rješenje ostaju nedostižni.
Palestinci zaslužuju imati svoju državu
Palestinsko
pitanje i dalje predstavlja otvorenu ranu Bliskog istoka, koja zahtijeva
iskren i odgovoran pristup svih uključenih aktera. Priznanje Palestine bez
stvarne državnosti ostaje prvenstveno simboličan i marketinški potez, bez
stvarne težine i efekta na terenu. Dok geopolitički interesi i političke
manipulacije često dominiraju, neophodno je da međunarodna zajednica podrži
stvarne i konkretne korake ka stabilnosti, pravdi i trajnom miru.
Ključno je da se oživi uloga Kvarteta za Bliski istok, osnovanog 2002.
godine, a kojeg čine EU, Rusija, Sjedinjene Američke Države i UN — kao ključnog
mehanizma za koordinaciju mirovnih napora i podršku stvaranju održivog
rješenja.
U budućnosti je neophodno da međunarodna zajednica odustane od površnih
simboličnih gesta i usredsredi se na suštinske promjene koje će osnažiti
palestinske institucije i omogućiti im funkcionalnu državnost. Uključivanje
svih relevantnih aktera, uključujući Iran, kao i velike sile poput Rusije i
Kine, mora biti dio svakog realnog i održivog rješenja.
Globalne sile poput SAD-a, EU, Rusije i Kine trebaju uskladiti svoje politike
i podržati pregovore vođene na ravnopravnoj osnovi, bez nametanja
unilateralnih uslova koji dodatno produbljuju podjele. Pored političkih i
diplomatskih inicijativa, značajnu ulogu trebaju imati i obrazovni programi
te inicijative za jačanje međusobnog povjerenja unutar izraelskog i
palestinskog društva, jer je to temelj dugoročnog mira.
Iznad svega, neophodna je hrabrost izraelskog i palestinskog naroda da
prepoznaju svoje zajedničke interese i prevaziđu duboke podjele koje godinama
razaraju život u regiji. Samo kroz iskrenu volju za kompromisom, odgovornost
i spremnost na dijalog može se okončati ciklus nasilja i patnje.
Mir koji oba naroda zaslužuju može biti ostvaren jedino uz istinsku hrabrost
da se prihvate neophodni kompromisi i zajednički život u harmoniji — poput
primjera Francuske i Njemačke, nekadašnjih suparnika i neprijatelja u više
ratova (1870–1945), a danas ključnih stubova EU. Takav pristup donio bi
trajnu stabilnost ne samo Bliskom istoku, nego i širem međunarodnom sistemu,
otvarajući vrata sigurnijoj i prosperitetnijoj budućnosti za sve.
U međuvremenu, nužno je omogućiti nesmetan pristup humanitarnoj pomoći
Palestincima i osigurati trajni prekid vatre u Gazi. Ovi koraci su od
presudnog značaja za stvaranje realnih osnova za primjenu svake ozbiljne
političke inicijative.
Palestinski narod zaslužuje pravo da živi u vlastitoj državi, u miru i
dostojanstvu, pored Izraela. Samo uzajamno priznanje i odgovoran dijalog mogu
donijeti trajni mir.
Ljubljana/Washington/Bruxelles/Tel Aviv, 8.avgust 2025
|
|
POLITICAL
MARKETING OR GENUINE CHANGE
For
decades, the Middle East, particularly the question of Palestine, has
remained one of the most complex and sensitive issues in international
affairs. Recognition of Palestine as an independent and sovereign state has
become increasingly symbolic, rather than a concrete step towards achieving
genuine statehood and independence for the Palestinian people. While some
countries—such as Turkey, the United Arab Emirates, Egypt, Jordan, and
Morocco—have pursued pragmatic and constructive policies aimed at promoting
stability and cooperation with Israel and the internationally recognised
institutions of the Palestinian Authority, others—such as Iran, Saudi Arabia,
Qatar, and certain segments of the European Union—have often contributed to
further complicating an already entangled situation.
By supporting militant groups such as Hamas, Iran has fuelled extremism and
contributed to regional destabilisation, thereby undermining long-term peace
efforts and diminishing the prospects for a lasting settlement. In contrast,
some European countries, including Germany, Croatia, and Italy, maintain a
complex and often contradictory stance on the Palestinian issue. In Germany,
the enduring weight of historical guilt over the Holocaust continues to shape
political decisions, frequently limiting its capacity to pursue a balanced
Middle East policy. Croatia remains deeply influenced by its historical
legacy, particularly the existence and role of the fascist Independent State
of Croatia (NDH) during 1941–1945, which further clouds its position. Italy,
marked by its fascist history and shaped by present-day right-wing
governments, exhibits significant ambivalence and inconsistency in its
foreign policy on this matter. France, on the other hand, is navigating
mounting internal ethno-religious tensions, particularly between its
Arab-Muslim and Jewish communities. It also carries the burden of a colonial
past in the Middle East, including in Syria and Lebanon. These factors have
made its political stance on Israel and Palestine frequently inconsistent and
reactive. At the same time, the rise of populist movements, most notably Viktor Orbán’s
government in Hungary, and the growing influence of right-wing and populist
forces in Poland and the Czech Republic continue to erode the European
Union’s ability to present a coherent and unified position on the issue. Recognition as political marketing
The
recognition of Palestine as a state is often used more as a token move for
political or publicity purposes than as a meaningful step with tangible
impact on the ground or within international institutions. The Palestinian
issue continues to serve as a vehicle for political manipulation, while the
sovereignty and capacities of the Palestinian authorities remain seriously
limited.
Turkey, the United Arab Emirates, and Egypt, the largest Arab state, stand
out as key actors in the Middle East, particularly with regard to the
Palestinian question. In contrast to other countries in the region, such as
Iraq, Syria, and Yemen, as well as those that often instrumentalise the
suffering of the Palestinian people for their own agendas, these three
countries occupy crucial positions in regional politics.
As a key Muslim country and member of NATO, Turkey plays an active role in
diplomatic initiatives and efforts to keep the Palestinian cause in the
international spotlight, while carefully balancing competing interests within
the region’s complex political landscape. On the other hand, the United Arab
Emirates, through its realpolitik approach and diplomatic engagement,
provides concrete assistance to the Palestinian people, thereby building a
reputation as a credible regional partner.
Notably, these states maintain diplomatic relations with both Tel Aviv and
the Palestinian Authority, reflecting a pragmatic stance aimed at reconciling
regional priorities with international expectations. This dual approach
enables them to act as intermediaries in the sensitive and multifaceted
relations between Israel and the Palestinian leadership.
Turkey, the UAE, and Egypt act as key regional players who, each in their own
way, shape the dynamics surrounding the Palestinian question. Turkey
exercises influence through diplomacy and regional outreach, the UAE through
political support and growing bilateral ties, and Egypt, drawing on its
historic role and strategic location, plays a central part in peace efforts
and regional security affairs. Many other countries, however, use the
Palestinian cause as a tool of political marketing, either to pacify or rally
their domestic audiences. In contrast, these three countries base their role
on pragmatic and strategic interests. Their involvement highlights the
complexity of the situation, which is often reduced to a geopolitical
bargaining chip, with the suffering of the Palestinian people exploited in
pursuit of broader strategic agendas.
Major peace initiatives
- The
Madrid Conference
in 1991 marked the first direct contacts between Israel and Arab states,
including Palestinian representatives, but concluded without tangible
results.
- The
Oslo Accords of
1993 and 1995 led to mutual recognition between Israel and the Palestine
Liberation Organization (PLO) and established the Palestinian Authority.
Political changes followed, yet violence persisted.
- The
Wye River Memorandum
in 1998, brokered by the United States, brought together Palestinian
leader Yasser Arafat and Israeli Prime Minister Benjamin Netanyahu
(during his first term). The agreement was never fully implemented.
- The
Camp David Summit
in 2000, held in the aftermath of the Wye negotiations,
collapsed due to disagreements over Jerusalem, the return of refugees,
and final borders. The talks’ failure triggered the outbreak of the
Second Intifada.
- The
Taba Talks in
2001 came closest to reaching a compromise but were cut short by a
change of government in Israel.
- The
Arab Peace
Initiative, launched by the Arab League in 2002,
proposed full normalisation of relations with Israel in exchange for a
complete withdrawal from the occupied territories.
- The
Roadmap for Peace,
introduced in 2003 by the Quartet (the UN, the United States, the EU,
and Russia), was never fully implemented.
- The
Annapolis
Conference in 2007 was a U.S. initiative aimed at
revitalising the peace process, but internal Palestinian divisions
(Fatah–Hamas conflict) and the subsequent 2008 Israeli military
operation undermined its impact.
- The
Paris Peace
Conference in 2017, initiated by the EU and France,
attempted to offer a new framework for negotiations. Israel declined to
participate.
- The
Abraham Accords,
signed in 2020, led to the normalisation of relations between Israel and
the United Arab Emirates, Bahrain, Sudan, and Morocco—without the
involvement of the Palestinians.
- The
recent 2025
conference in New York, organised by the United Nations,
Saudi Arabia, and France, represented yet another attempt to revive the
peace efforts. However, diverging interests among major actors continue
to hinder genuine progress. Rather than reflecting a true commitment to
resolving the conflict, the conference largely served as a political
performance, while violence and suffering persist on the
ground—demonstrating once again how symbolism and rhetoric often
outweigh concrete action for peace.
Netanyahu and Lapid: Competing visions
for Israel’s future role in the Middle East
The
contrasting approaches of Prime Minister Benjamin Netanyahu and opposition
leader Yair Lapid,
a member of the Israeli Knesset, clearly reflect differing visions of
Israel’s development and its role in the region. Netanyahu, leader of the
Likud party, promotes right-wing and nationalist positions, frequently
advocating strict security measures and expressing scepticism towards peace
initiatives. His government has been mired in controversy, including allegations
of corruption and mounting international calls for accountability—factors
that have further complicated the political landscape and undermined Israel’s
global standing.
On the other hand, Yair Lapid, as the leader of the opposition in the Knesset,
embodies a centrist outlook committed to stability, democratic values, and
regional cooperation. He has indicated his readiness to form a coalition with
the right-wing Likud party—but without Netanyahu—highlighting his
determination to overcome entrenched political divisions and inject fresh
momentum into Israeli politics. Lapid is a vocal critic of extremist and
religious parties, which he believes destabilise the country, erode civil
rights, and tarnish Israel’s international reputation. His vision focuses on
strengthening internal cohesion and democracy, as well as active involvement
in regional peace processes. Lapid maintains that a lasting resolution to the
Palestinian question can only be achieved through sincere talks and
diplomatic dialogue between both sides. He also supports expanding the
Abraham Accords to include other Arab states, believing that further
normalisation of relations with the Arab world would help promote regional
stability and progress.
Such an approach would improve Israel’s international relations, strengthen
its alliances, and support efforts toward peace and prosperity in the region.
This contrasting vision of Netanyahu and Lapid represents a key challenge for
Israel’s future, shaping both its domestic politics and its role within the
evolving geopolitical landscape of the Middle East.
International involvement: Saudi Arabia, France, and the United
Nations as organizers of the New York conference on 15 May 2025
Saudi
Arabia and France, together with the United Nations, spent considerable time
planning and coordinating the conference with the aim of launching a peace
process between Israel and the Palestinians. The intention was to bring key
stakeholders to the table in an effort to pave the way for negotiations and
make tangible progress in resolving one of the world’s most enduring
conflicts. However, the complexity of the issue and the conflicting interests
of the participants significantly diminished the impact of the initiative.
Saudi Arabia, as an important Muslim country, sought to use the conference to
reaffirm its role as a mediator in the Palestinian question. However, its
policy has lacked consistency. Domestic challenges and regional tensions have
reduced its capacity to shape a meaningful peace process. The kingdom
continues to balance support for Palestinian rights with the need to maintain
close ties with Western allies and with states that have already normalised
relations with Israel.
As a prominent EU actor, France has sought to maintain its role as a peace
broker through diplomatic efforts, advocating for solutions grounded in
international law, particularly the two-state model. However, internal
disagreements within the EU and the complexities of the Israeli–Palestinian
conflict have curtailed its influence.
The United Nations, although formally the main global arbiter of peace and
security, failed to provide decisive support for the conference. Its
involvement was largely ceremonial, while deep divisions within the UN
Security Council and ongoing political deadlock continue to obstruct
effective action.
The conference held on 15 May 2025 at the United Nations headquarters in New
York was conceived as an opportunity to break the frozen status quo and open
a path toward de-escalation of hostilities. The organisers – Saudi Arabia,
France, and the UN – stressed the importance of joint action and compromise.
The event aimed to draw international attention to the humanitarian crisis in
Gaza, despite not directly addressing the issue. This focus proved not only
ineffective but ultimately counterproductive. The excessive emphasis on
humanitarian consequences overshadowed the core political issues, while
meaningful steps toward a lasting solution were entirely sidelined.
Instead of the anticipated breakthrough, the conference quickly turned into
yet another public relations exercise. The conclusions adopted were mostly
declarative and lacked binding force, further weakened by the United States’
refusal to support any pressure on Israel. Without the backing of the United
States, Israel’s key ally, agreements and initiatives of this kind are widely
perceived as one-sided and are unlikely to yield substantive outcomes.
Ultimately, the conference failed to deliver tangible progress. The conflict
continued, and the suffering of the Palestinian people persists. This episode
starkly illustrates how international peace processes are often constrained
by political calculations, rhetoric, and divergent interests, while the true
willingness and capacity for a lasting solution remain elusive.
The Palestinians deserve to have their
own state
The
Palestinian issue remains an open wound in the Middle East that demands a
sincere and responsible approach from all parties involved. Recognition of
Palestine without actual statehood continues to be largely symbolic and
performative, lacking real weight or impact on the ground. While
geopolitical interests and political manipulation often prevail, it is
essential that the international community support tangible and concrete steps
toward stability, justice, and lasting peace.
Reviving the role of the Middle East Quartet—established in 2002 and
comprising the EU, Russia, the United States, and the United Nations—is vital
to restoring coordinated diplomatic efforts and reinforcing the pursuit of a
sustainable outcome.
Looking ahead, the international community must move beyond superficial
gestures and concentrate on substantive changes that will strengthen
Palestinian institutions and lay the foundations for functional statehood.
Any credible and viable solution must involve all relevant actors, including
Iran, along with major powers such as Russia and China.
Global powers such as the United States, the EU, Russia, and China must align
their policies and support negotiations based on equality, without imposing
unilateral conditions that risk deepening existing divides. In addition to
political and diplomatic initiatives, educational programmes and efforts to
strengthen mutual trust within both Israeli and Palestinian societies should
have a meaningful place in peacebuilding process, as they form, the
groundwork for durable coexistence.
Above all, it will take courage on the part of both Israelis and Palestinians
to recognise their shared interests and overcome long-standing rifts that have
fractured life in the region for decades. Only through a sincere commitment
to compromise, responsibility, and dialogue can the cycle of violence and
suffering be brought to an end.
The peace both peoples deserve can only be achieved through true courage to
accept the necessary compromises and embrace a shared life in
harmony—following the example of France and Germany, once adversaries in
multiple wars (1870–1945), now key pillars of the European Union. Such an
approach would bring lasting stability not only to the Middle East but also
to the broader international order, opening the door to a more secure and
prosperous future for all.
In the meantime, it is vital to ensure unimpeded access to humanitarian aid
for Palestinians and to secure a permanent ceasefire in Gaza. These steps are
pivotal in creating the foundations for any serious political initiative.
The Palestinian people have the right to live in a state of their own, in
peace and with dignity, alongside Israel. Only mutual recognition and responsible
dialogue can pave the way to lasting peace.
Ljubljana/Washington/Brussels/Tel Aviv, 8 August 2025
|