|
Više od dvije i po
godine, rat u Ukrajini nije postao samo ljudska tragedija i test nacionalne
otpornosti, već i bojno polje velikih sila - polje gdje se diplomatija
isprepliće s globalnim ekonomskim i geopolitičkim interesima. Tokom ovog
perioda, bilo je diskretnih pokušaja dijaloga između Washingtona i Moskve,
kao i nekoliko evropskih ili regionalnih inicijativa koje su nastojale da
definišu pretpostavke potencijalnog mira.
Sve više se čini da se Budimpešta pojavljuje kao veza između dva centra moći.
Mađarska, održavajući aktivan kanal komunikacije s Moskvom, a istovremeno
ostajući članica NATO-a i EU, vješto se pozicionira kao neformalni, ali
pragmatičan posrednik u kontekstu u kojem drugi evropski akteri preferiraju
čvrstu retoriku u odnosu na direktan dijalog.
1. Opći
kontekst
I Sjedinjene
Američke Države i Rusija dijele, srednjoročno, interes za stabilizaciju
situacije. Washington predviđa globalnu stratešku rekonfiguraciju u kojoj
azijsko-pacifička orijentacija postaje prioritet, što zahtijeva
racionalizaciju napora i resursa dodijeljenih Ukrajini. Moskva, s druge
strane, nastoji konsolidovati svoje teritorijalne dobitke i izbjeći
unutrašnje iscrpljivanje koje bi moglo ugroziti stabilnost režima. Unutar ove
krhke ravnoteže, svaki kredibilan posrednik - bilo da je to država,
organizacija ili vođa - može igrati ulogu različitog značaja.
2. Budimpešta
– diskretan kanal između Washingtona i Moskve
Mađarska
je izgradila jedinstvenu poziciju unutar Evropske unije: održava bliske
ekonomske i energetske odnose s Rusijom, ali u potpunosti učestvuje u NATO
strukturama i mehanizmima EU. Premijer Viktor Orbán bio je među rijetkim
evropskim liderima koji su nastavili direktan dijalog s Kremljom, a
istovremeno zadržali pragmatičnu otvorenost prema Washingtonu, bez obzira na
administraciju na vlasti.
Što se tiče ishoda pregovora koji su trebali uskoro početi u Budimpešti[2],,najvjerovatniji
scenario je da bi se postigao principijelni sporazum i formulacija u stilu: „stranke priznaju neophodnost
dogovorenog rješenja i obavezuju se da će izbjeći daljnju eskalaciju.“
Front će ostati relativno stabilan, a diplomatija bi mogla ponovo preuzeti
inicijativu umjesto vojnih akcija. Međutim, više će biti jasnije nakon
Budimpeštanske runde.
Nije slučajno što neki radni diplomatski kanali između Istoka i Zapada
diskretno prolaze kroz Budimpeštu. U kontekstu očiglednog zastoja u
multilateralnim pregovorima, ova naizgled periferna prijestolnica pretvara se
u tačku ravnoteže za indirektne rusko-američke razgovore o arhitekturi
budućeg evropskog poretka.
3. Simbol
sigurnosnih garancija: Budimpeštanski memorandum
Budimpešta
također ima poseban historijski značaj. Upravo je ovdje, 1994. godine,
potpisan Budimpeštanski memorandum - dokument kojim se Ukrajina odrekla svog
nuklearnog arsenala u zamjenu za sigurnosne garancije Sjedinjenih Američkih
Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Rusije. Memorandum je propisao poštovanje
suvereniteta i teritorijalnog integriteta Ukrajine - obaveze koje su teško
prekršene aneksijom Krima, a kasnije i invazijom 2022. godine.
Povratak Budimpešte u prvi plan mirovnih pregovora stoga nije samo geografska
slučajnost, već i simbolično ponovno aktiviranje međunarodne obaveze koja je
nekada izgledala kao da garantuje regionalnu stabilnost - ili možda ironija
same historije.
4. Evropska
unija – između deklarativne solidarnosti i strateške fragmentacije
Evropska
unija u cjelini prolazi kroz period strateške dvosmislenosti. Iako podrška
Ukrajini ostaje tačka deklarativnog konsenzusa, postoje značajne razlike među
državama članicama u pogledu nivoa vojnog učešća, ekonomske održivosti pomoći
i perspektiva o mogućim pregovorima s Rusijom.
Mađarska ovdje igra dvostruku, ali proračunatu igru: kroz svoj kritički
diskurs prema Briselu, učvršćuje svoju unutrašnju i regionalnu poziciju, ali
nikada ne napušta evropski institucionalni okvir. U stvarnosti, Budimpešta
kapitalizira unutrašnje kontradikcije EU kako bi se legitimizirala kao „realistički glas“ u horu
često idealističkih poruka.
Dakle, Evropska unija – uhvaćena između svoje ekonomske zavisnosti i želje za
strateškom autonomijom – ne uspijeva artikulirati konkretan mirovni prijedlog
za sebe (ili možda odlučuje da to ne učini), prepuštajući inicijativu
drugima.
5. Vašington
i Moskva – znaci opreznog rekalibriranja
I u
američkoj prijestolnici i u Kremlju, posljednjih mjeseci primjetan je
umjereniji ton. U Sjedinjenim Državama, javno mnijenje i Kongres sve su nevoljniji
podržati neograničene vojne napore, dok Rusija nastoji postići „pozicijski
mir“ koji bi legitimizirao njene teritorijalne dobitke.
Otuda obnovljeni interes za indirektne formate pregovora koji uključuju
posredničke prijestolnice. Budimpešta, ali i Ankara, pa čak i Peking, igraju
suptilne uloge u ovoj mreži diplomatskih poruka i signala – gdje se ništa
službeno ne proglašava, a sve je pažljivo proračunato.
6. Bukurešt –
gledalac ili akter?
Rumunija,
smještena na granici sukoba i koja ima veliki strateški interes za stabilnost
crnomorske regije, čini se da ostaje više oprezni posmatrač nego angažovani
akter. Iako je članica i NATO-a i EU, Bukurešt nije uspio izgraditi zasebnu
inicijativu ili ulogu u evropskom dijalogu o Ukrajini.
Dok Mađarska, Turska, pa čak i Poljska aktivno promovišu vlastite agende,
odsustvo Rumunije iz ove diplomatske igre rizikuje da postane konstanta.
Nedostatak koherentne strategije vanjske politike, pogoršan fragmentacijom
unutrašnjeg donošenja odluka, ograničava sposobnost zemlje da se percipira
kao partner s inicijativom i regionalnom vizijom.
U stvari, pitanje u podnaslovu je eminentno retoričko, sve dok rumunska
politička klasa ostaje talac drugih interesa i uskih perspektiva.
7. Zaključci
Mir kroz
Washington i Moskvu, preko Budimpešte, nije metafora, već diplomatska
realnost u nastajanju.
Budimpešta je shvatila da u svijetu u kojem velike sile pregovaraju preko
regionalnih aktera, onaj ko uspije postati posrednik ili katalizator stiče
utjecaj - čak i bez velike vojne ili ekonomske moći. Rumunija, nasuprot tome,
i dalje ostaje unutar udobne zone strateškog konformizma, bez predlaganja
vlastitih rješenja ili platformi za dijalog.
Ako se mir u Ukrajini konačno odluči - na ovaj ili onaj način - kroz
Washington i Moskvu, preko Budimpešte, za Rumuniju ostaju barem dva legitimna
pitanja: Gdje je
Bukurešt? I koliko dugo će Bukurešt ostati samo informirana, ali neuključena
prijestolnica u procesu koji će oblikovati budućnost Istočne Evrope?
Preuzeto sa IFIMES,
Ljubljana, 11. novembar 2025
|
|
For more than two and
a half years, the war in Ukraine has become not only a human tragedy and a
test of national resilience, but also a battleground of great powers — a
field where diplomacy intertwines with global economic and geopolitical
interests. Throughout this period, there have been discreet attempts at
dialogue between Washington and Moscow, as well as several European or
regional initiatives seeking to outline the premises of a potential peace.
Increasingly, Budapest seems to emerge as a link between the two power
centers. Hungary, maintaining an active channel of communication with Moscow
while remaining a NATO and EU member state, is skillfully positioning itself
as an informal yet pragmatic intermediary in a context where other European
actors prefer firm rhetoric over direct dialogue.
1. General context
Both the
United States and Russia share, in the medium term, an interest in
stabilizing the situation. Washington envisions a global strategic
reconfiguration in which the Asia-Pacific pivot becomes a priority, requiring
that efforts and resources allocated to Ukraine be rationalized. Moscow, on
the other hand, seeks to consolidate its territorial gains and avoid internal
exhaustion that could threaten the regime’s stability. Within this fragile
balance, any credible intermediary—be it a state, organization, or leader—can
play a role of varying importance.
2. Budapest – a discreet channel between Washington and Moscow
Hungary
has cultivated a unique position within the European Union: it maintains
close economic and energy relations with Russia, yet participates fully in
NATO structures and EU mechanisms. Prime Minister Viktor Orbán has been among
the few European leaders to continue direct dialogue with the Kremlin while
simultaneously keeping a pragmatic openness toward Washington, regardless of
the administration in power.
Regarding the outcome of the negotiations that were supposed to begin shortly
in Budapest[2],
the most likely scenario is that they would mark a principled agreement and a
formulation along the lines of: “the
parties acknowledge the necessity of a negotiated solution and commit
themselves to avoiding further escalation.” The front will remain
relatively stable, and diplomacy could regain the initiative in place of
military actions. More, however, will become clear after the Budapest round.
It is not by chance that some working diplomatic channels between East and
West seem to discreetly pass through Budapest. Against the backdrop of an
evident deadlock in multilateral negotiations, this seemingly peripheral
capital is transforming into a balancing point for indirect Russo-American
discussions about the architecture of Europe’s future order.
3. A symbol of security guarantees: The Budapest Memorandum
Budapest
also carries special historical significance. It was here, in 1994, that the Budapest Memorandum was
signed — the document by which Ukraine renounced its nuclear arsenal in
exchange for security guarantees from the United States, the United Kingdom,
and Russia. The memorandum stipulated respect for Ukraine’s sovereignty and
territorial integrity—commitments gravely violated with the annexation of
Crimea and later, with the 2022 invasion.
Budapest’s return to the forefront of peace discussions is thus not merely a
geographical coincidence but also a symbolic reactivation of an international
commitment that once seemed to guarantee regional stability—or perhaps, an
irony of history itself.
4. The European Union – between declarative solidarity and strategic
fragmentation
The
European Union as a whole is going through a period of strategic ambiguity.
Although support for Ukraine remains a point of declarative consensus, there
are significant differences among member states regarding the level of
military involvement, the economic sustainability of aid, and perspectives on
possible negotiations with Russia.
Hungary plays here a double, yet calculated, game: through its critical
discourse toward Brussels, it consolidates its internal and regional
position, but never leaves the European institutional framework. In reality,
Budapest capitalizes on the EU’s internal contradictions to legitimize itself
as a “realist voice” in a chorus of often idealistic messages.
Thus, the European Union—caught between its economic dependencies and its
desire for strategic autonomy—fails to articulate a concrete peace proposal
of its own (or perhaps chooses not to), leaving the initiative to others.
5. Washington and Moscow – signs of a cautious recalibration
In both
the American capital and the Kremlin, a more measured tone has become
noticeable in recent months. In the United States, public opinion and
Congress appear increasingly reluctant to support an open-ended military
effort, while Russia seeks to achieve a “positional peace” that would
legitimize its territorial gains.
Hence the renewed interest in indirect negotiation formats involving
intermediary capitals. Budapest, but also Ankara and even Beijing, play
subtle roles in this network of diplomatic messages and signals—where nothing
is officially declared, yet everything is carefully calculated.
6. Bucharest – spectator or actor?
Romania,
situated on the border of the conflict and holding major strategic interest
in the stability of the Black Sea region, appears to remain more a cautious
spectator than an engaged actor. Although a member of both NATO and the EU,
Bucharest has not managed to build a distinct initiative or role in the
European dialogue on Ukraine.
While Hungary, Turkey, and even Poland actively promote their own agendas,
Romania’s absence from this diplomatic game risks becoming a constant. The
lack of a coherent foreign policy strategy, compounded by internal
decision-making fragmentation, limits the country’s ability to be perceived
as a partner with initiative and regional vision.
In fact, the question in the subtitle is eminently rhetorical, as long as
Romania’s political class remains captive to other interests and narrow
perspectives.
7. Conclusions
Peace through
Washington and Moscow, via Budapest, is not a metaphor but a diplomatic
reality in the making.
Budapest has understood that in a world where great powers negotiate over the
heads of regional actors, the one who succeeds in becoming an intermediary or
catalyst gains influence—even without major military or economic power.
Romania, by contrast, continues to remain within the comfortable zone of
strategic conformity, without proposing its own solutions or dialogue
platforms.
If peace in Ukraine is ultimately decided—one way or another—through
Washington and Moscow, via Budapest, at least two legitimate questions remain
for Romania: Where does
Bucharest stand? And how long will Bucharest remain merely an informed but
uninvolved capital in the process that will shape the future of Eastern
Europe?
Takem
fron IFIMES, Ljubljana, November 11, 2025
|
